Baza tekstova iz oblasti politike, kulture i psihoanalize
 
...AND JUSTICE FOR ALL: Miki Rakić osvežava propali brak Foto: Oksana Toskić
Facebook Twitter Google
01.12.2018 / Prikazi

...AND JUSTICE FOR ALL: Miki Rakić osvežava propali brak

<< Nazad na sadržaj
  < Prethodno
     Sledeće >

Kampanja o navodnom Vučićevom pritisku na organe sudske vlasti – tužilaštvo i sudove – nastavlja se i tokom 2015. godine. Krajem januara i tokom februara na TV Prva emituje se serijal iz tri dela pod nazivom „Pad haških begunaca“, po scenariju novinara i urednika magazina Status Slaviše Lekića i u produkciji njegove bivše supruge Bojane Lekić, glavne urednice informativnog programa RTS-a u vreme Vlade Zorana Đinđića, a danas vlasnice marketinške kompanije BrandON.[1] Nalik mnogobrojnim BIRN-ovim projektima, i ovaj je, u sklopu programa „Jačanje medijskih sloboda“, finansiran od strane Evropske komisije u iznosu od preko 109.000 evra, s ciljem da se „u javnosti sačuva sećanje na strahote koje su počinjene u ime Srbije i da se mlađa populacija informiše o ratnim zločinima i haškim beguncima, kao i da se doprinese razvijanju kritičkog razmišljanja o zločinima i izbegavanju odgovornosti“. Međutim, ispostaviće se da ovaj „dokumentarno-politički triler“ nije snimljen samo zbog opisa kojim je konkurisao kod donatora iz Evropske unije, nego da paralelno s tim, obmanjujući javnost, do mere koja se graniči sa neukusom pruži aboliciju najkorumpiranijim delovima vlasti režima Borisa Tadića, kao što su Tužilaštvo za ratne zločine i Tužilaštvo za organizovani kriminal. Tako se u filmu prikazuje jedan uzan segment njihovog bavljenja i to na način koji potiskuje činjenicu o odgovornosti te vlasti za kalkulacije i zamajavanje evropskih zvaničnika izmišljenim tragovima, indicijama i lažnim dokazima, uz svaljivanje svega na bezbednosne službe „otete kontroli“. Time se o pojedincima kao što su Vladimir Vukčević, Bruno Vekarić, a posebno o Borisu Tadiću i njegovom šefu kabineta Miodragu Rakiću, govori samo u superlativima, dok su prva dvojica u rekonstrukcijama čak i fabulizovana.

Da je ovo zapravo bila primarna namera Slaviše i Bojane Lekić, novinara bliskih Demokratskoj stranci, Draganu Đilasu i Dajrekt mediji, s kojom su i u poslovnim odnosima, a ne „suočavanje s prošlošću“ kroz sudsko procesuiranje odgovornih za ratne zločine, kojima se serijal uglavnom i ne bavi, te da je saradnja sa Haškim tribunalom ovde samo sredstvo za iskazivanje nečeg drugog, najbolje svedoči svojevrsni epitaf koji se pušta kao posveta na kraju svakog dela: „Svim žrtvama rata, zemlji koje više nema i Miodragu Mikiju Rakiću, koji je dao celog sebe za bolju Srbiju“, gde je prvi deo pre svega tu da bi ispoštovao strane donatore, dok drugi predstavlja vraćenu uslugu domaćim poslovnim partnerima, a javnom mnjenju serviranu manipulaciju. U cilju šminkanja biografije i skretanja pažnje s manipulacija i fingiranih političkih procesa protiv Sretena Jocića, Darka Šarića, Stanka Subotića i drugih, u kojima njegova uloga isplivava u to vreme, autori za Rakića govore da je bio „jedan od najvažnijih faktora koji su obezbedili da Srbija ispunjavanjem međunarodnih obaveza otvori svoj evropski put i postane normalna zemlja“, da je „pravio mostove između različitih političkih opcija i osoba kojoj su se divile mnoge međunarodne tajne službe“, kao i da je dao „nemerljiv doprinos da ovaj serijal obiluje proverenim, važnim informacijama, ali ga je smrt uzela pre zakazanog snimanja intervjua sa njim“.[2]

Zanimljivo je, međutim, da zbog nametanja posthumne simbolike herojstva, koja se po svaku cenu želi uspostaviti, a koja je u rezultatu upravo zbog toga prebegla u patetiku, svako ko ne zna bolje iz drugog dela epitafa najlakše zaključuje da je pokojni Rakić bio žrtva svog posla i da je život izgubio („dao celog sebe“) čineći nešto dobro Srbiji, a ne da je 13. maja 2014. godine, kada nije imao nikakvu javnu funkciju, niti je bio deo vlasti, umro smrću koja ni sa čim od toga apsolutno nije imala nikakve veze – od kancera. Ova neuobičajeno providna i snishodljiva podmetačina scenariste i producenta postaje najvažnija stvar u celom serijalu, nešto što se najviše ističe i samim tim neizostavni deo svakog medijskog priloga, počev od konferencije za novinare održane uoči prikazivanja prvog nastavka, 27. januara u Medija centru. Dok u izveštaju projekta na sajtu Delegacije Evropske unije u Republici Srbiji nema ni reči o ovoj zloupotrebi, njegova prava praktična primena ipak započinje tek nakon emitovanja sva tri nastavka, tribinom „Istina koja kasni“ održanom u Centru za kulturnu dekontaminaciju 10. februara 2015. godine, gde tema takođe uopšte nisu ratni zločini, nego odnos politike i bezbednosnih službi, koji sada služi da bi se, nimalo slučajno, napao upravo čovek koji je mesto šefa Biroa za koordinaciju rada službi bezbednosti preuzeo posle smene Miodraga Rakića – Aleksandar Vučić.

Iako su u serijalu najviše potencirane situacije u kojima službe bezbednosti obmanjuju pripadnike vlasti, a zasluga Mikija Rakića, nekadašnjeg potpredsednika Demokratske stranke, kojem je u biografiji lažno bilo upisano čak i mesto rođenja, prikazana u tome što je uspeo da ih iskoordiniše, Vučić se napada za nešto sasvim drugo – da manipuliše istim službama i da samim tim što je političar, predsednik najveće stranke i premijer ne bi trebalo da obavlja i funkciju koju je Rakić, koji „nije bio političar“ i svoju funkciju tobože nije zloupotrebljavao u političke svrhe, tako uspešno vodio. Zbog toga, kao po dogovoru, jedan od učesnika, bivši načelnik Uprave bezbednosti VJ Aleksandar Dimitrijević, sve „priče o napadima na vojsku, državu, premijera Vučića i njegovu porodicu“, poput policijskog novinara Miloša Vasića iz Vremena, vidi kao „zloupotrebu tajnih službi s ciljem da se prikriju neka druga, značajna pitanja“; drugi, još prominentniji, ombudsman Saša Janković, sinhronizovano s tim, zamera baš to što je odmah nakon pobede na parlamentarnim izborima, Srpska napredna stranka uvela izmene zakona, prema kojima šef Biroa može biti bilo ko koga ovlasti predsednik Republike, a ne nužno njegov šef kabineta, kao što je bilo do tada.[3] U prilog tome, treći agitator, Aleksandar Kostić, nekadašnji načelnik Službe za otkrivanje ratnih zločina, manipuliše tako što sve to povezuje s atentatom na Đinđića i tvrdi da je njegovo ubistvo „posledica toga što se okružio ljudima i stvorio svoje lično obezbeđenje“, da bi na kraju Dragoljub Žarković, glavni urednik Vremena, to zaokružio izrazivši bojazan da „smo ušli u vreme ubrzanog fabrikovanja neprijatelja. Sistem koji ima slabe rezultate, ima i mnogo neprijatelja“.[4] Pitanja o namerama koje su stajale iza zakonskih izmena koje je svojevremeno uvodio Boris Tadić, bivši predsednik Srbije, da s nadležnosti Vlade Srbije kontrolu bezbednosnih službi smišljeno prebaci na nivo „protokolarne funkcije“ predsednika Republike, tj. na svog najbližeg saradnika i šefa kabineta, na ovom skupu pak niko nije smatrao za shodno da postavi. Na ovaj način novac iz Evropske komisije još jednom je iskorišten za iznošenje neosnovanih optužbi protiv premijera i podrivanje Vlade Srbije.

Epilog ovog gnusnog pranja biografije i dizanja ugleda Miodraga Rakića, čoveka ključno odgovornog za zloupotrebu čitavog bezbednosnog i pravosudnog sistema Srbije od 2008. do 2012. godine radi ostvarivanja ciljeva predsednika Republike, za kojeg će tadašnji ministar policije Ivica Dačić reći da je za mnoge stvari u tom resoru najpre obaveštavan on, a zatim Dačić,[5] desiće se 1. juna 2015, kada Boris Tadić i Dragan Đilas budu otvorili ulicu s Rakićevim imenom u njegovom rodnom mestu Žitorađa. Tom prilikom Tadić će reći: „Miki Rakić je bio izuzetan čovek. Miki je doživljavao Srbiju kao svoju zemlju. Zemlju koja zaslužuje bolju budućnost. Godinama smo ljude iz sveta politike ubeđivali da bismo morali da se borimo protiv kriminala većom snagom i odlučnošću. Malo je ljudi znalo šta smo radili. A radili smo za zemlju. Miki je prednjačio u tome.“[6] Događaju su, pored roditelja preminulog, prisustvovali i, nimalo slučajno, neki od ključnih aktera Lekićevog „trilera“: tužilac Vladimir Vukčević, bivši šef VBA general Svetko Kovač i nekadašnji direktor Telekoma Branko Radujko. Ovakav vid eksproprijacije smrti njihovog saradnika radi najviše u korist upravo navedenih ljudi, jer je pranje njegovog imena takođe pranje, a potom i zataškavanje njihove odgovornosti, čime cilj ove revizionističke falsifikacije postaje ono što je bio lajtmotiv Lekićevog serijala i tribine – da istina o njima samima zakasni barem još neko vreme.

     Sledeće > 
  < Prethodno
<< Nazad na sadržaj

 
  1. „Sećate li se ’Platana 2010’? Beograđani su bili ogorčeni pseudonaučnim objašnjenjima seče 400 stabala platana duž Bulevara kralja Aleksandra. Tek posle smene vlasti saznali smo da je tadašnji gradonačelnik Dragan Đilas iz gradske kase skupo platio pomoć eksperta za ’krizni menadžment’, firmu Brendon novinarke Bojane Lekić“, piše novinarka Višnja Aranđelović („Savamala“, Politika, 9. maj 2016).
  2. „Pad haških begunaca“, Danas, 27. januar 2015.
  3. „Politika i tajne službe u Srbiji: Ko nadzire nadzirače?“, Radio Slobodna Evropa, 11. februar 2015. (http://www.slobodnaevropa.org/content/politika-i-tajne-sluzbe-u-srbiji-ko-nadzire-nadzirace/26841270.html; pristupljeno 8. jula 2015).
  4. „Istina kasni da se ne bi saznala“, Danas, 11. februar 2015.
  5. „Portret bez rama: Miodrag Rakić“, Politika, 10. februar 2013.
  6. „Iz Žitorađe u Mjanmar“, E-novine, 5. jun 2015. (http://www.e-novine.com/srbija/srbija-licnosti/121466-itorae-Mjanmar.html; pristupljeno 8. jula 2015).
 
Ištvan Kaić © All Rights Reserved.
Vrh strane