Baza tekstova iz oblasti politike, kulture i psihoanalize
 
ČETIRI OZNAČITELJA I SAHRANA: Svi Roćkovi mediji Foto: Oksana Toskić
Facebook Twitter Google
01.12.2018 / Prikazi

ČETIRI OZNAČITELJA I SAHRANA: Svi Roćkovi mediji

<< Nazad na sadržaj
  < Prethodno
     Sledeće >

Koliki uticaj imaju Rodoljub Milović i Milorad Veljović, nagovešteno je i u emisiji Teška reč, emitovanoj na TV Pink 22. juna 2014. godine, dva dana nakon smene vrha policije, kada je Bratislav Dikić, bivši komandant Žandarmerije i aktuelni pomoćnik direktora policije Veljovića, optužio Milovića da je vodio medijsku kampanju protiv njega, pre svega preko lista Blic, ali i drugih tabloida, kao što su Kurir i Informer. Iako je očigledno reč o unutrašnjem sukobu između Žandarmerije i Uprave kriminalističke policije, upadljivo je to što medijska dimenzija tokom njegovog trajanja potpuno pripada UKP-u i što se izveštava jednostrano, s ciljem kompromitovanja Dikića, i to počev od 22. aprila 2011. godine, kada se u listu Blic pojavljuje članak Tamare Marković Subote pod nazivom „Komandant Žandarmerije tajno prisluškivao najbliže saradnike“, koji referira na radnje izvršene više od mesec dana pre objave spornog teksta. Dikić je u to vreme tajno i neovlašćeno praćen u Nišu, po usmenoj, protivzakonitoj naredbi načelnika UKP Milovića, u okviru tajne akcije „Sistem“. Pratila su ga lica koja su pripadnici Žandarmerije u jednom trenutku praćenja presreli i, prema Dikićevim rečima, priveli pošto je kod njih pronađen veći broj lažnih isprava, što se, međutim, u spornom tekstu ne navodi, nego se događaj opisuje kao maltretiranje pripadnika UKP od strane Dikićevih ljudi. Dva dana kasnije, komisija koja je formirana izvršila je pretres prostorija Žandarmerije i optužila Dikića da je „razvlačio i prespajao kablove“ da bi prisluškivao svoje kolege u „baraci od drveta čije su pregrade od lesonita“, da bi ga potom optužili da je zakopao nekakvo oružje iz Novog Pazara. Komandant Žandarmerije obavestio je Rodoljuba Milovića, Milorada Veljovića i Ivicu Dačića o ovim radnjama, nakon kojih nije usledio nikakav epilog, dok je Dikić zamoljen da ne upućuje privedene pripadnike UKP istražnom sudiji, da se to ne bi dalje medijski raširilo.

Nakon ovoga slede napisi o Dikiću kao krijumčaru oružja, narko-dileru koji predvodi žandarm-mafiju, a njegove „patriotske“ sklonosti i javna obraćanja upoređuju se s nekadašnjim patetičnim pismima iz januara 2003. godine iza kojih je stajao Milorad Ulemek, pa tako Dikić biva etiketiran kao „mali Legija“ i optužen da od svoje jedinice hoće da napravi novi JSO. Zbog toga se u kampanju uključuje i B92, a Milović, s reputacijom čoveka koji je doprineo da se raskrinka „zemunski klan“, ponovo koristi svoj omiljeni manipulativni model da drugog prikaže kao neprijatelja po čitavo društvo (asocijacija na ubistvo Đinđića). Čitava ova usputna diskreditacija kapitalizuje se 16. jula 2013. godine, kada Bratislav Dikić, na zahtev direktora policije Milorada Veljovića, konačno biva smenjen s mesta komandanta Žandarmerije, bez regularnog postupka za razrešenje, ali ne zbog bilo čega što je pre toga o njemu pisano po medijima, već zbog krivičnog dela dvostrukog ubistva koje je počinio pripadnik Žandarmerije Aleksandar Krstić dok nije bio na dužnosti.[1]

Bez obzira na to što je smenjen, Dikić je po zakonu morao biti raspoređen na novo radno mesto (pomoćnik direktora policije), u skladu sa spremom i činom – doktor nauka i general – što je i učinjeno 22. jula iste godine, ali je odmah sledećeg dana objavljen tekst u Blicu pod tabloidnim naslovom „Farsa: Dikić smenjen, pa nagrađen kako bi ga lakše kontrolisali“, koji potpisuje novinar Vuk Z. Cvijić. Kampanja se tako nastavlja i tokom 2014. godine, kada se polje napada proširuje na Dikićevog brata, pa se njih dvojica optužuju da su „prekopavali Gamzigrad da ukradu zlato“,[2] da reketiraju i obezbeđuju kriminalce po Nišu,[3] kao i uoči same smene vrha policije – da Dikića čuvaju sa šest vozila i da ima jače obezbeđenje od predsednika Republike,[4] da se konačno pojavio snimak koji dokazuje prisluškivanje iz 2011. godine[5] i sl. Sve ove tekstove potpisala je Tamara Marković Subota, koja je i dalje, sa svojim kolegom „po zločinu“, zaposlena u Blicu – dakle, isti oni novinari koji su radili na medijskim nadgradnjama akcija „Mreža“ i „Balkanski ratnik“.

Najzanimljiviji detalj koji je Bratislav Dikić otkrio u emisiji bio je o tome šta mu je tadašnji ministar unutrašnjih poslova i premijer Ivica Dačić odgovorio kada ga je primio na razgovor nakon nezakonite smene. Prema njegovim rečima, upitavši ga zašto se sve to radi kad on može žalbom na takvo rešenje da povrati svoje radno mesto, ministar mu je odgovorio „da je on tu nemoćan, da mora da potpiše svaki dokument koji mu stigne od direktora policije“, te da ga ovaj „nešto drži u šaci“. Kada se Dikić obratio Vučiću, tadašnjem prvom potpredsedniku vlade, Dačić mu je u telefonskom razgovoru objasnio da „on o tome ne zna ništa“ i da iza svega stoje Milorad Veljović i Rodoljub Milović. Budući da u to vreme paralelno bukti afera „Banana“, tj. kampanja o Dačiću i njegovim navodnim vezama sa Šarićem preko Rodoljuba Radulovića, postaje jasno da ono čime strukture u policiji ucenjuju premijera nisu nikakvi dokazi koji bi mogli da ga izvedu pred sud, nego upravo podmetnute medijske intrige koje treba da mu sruše ugled i rejting. Takve intrige, koje su uspešno primenjene i na Dikiću, u tom smislu čine se još opasnijim, jer mnogo efikasnije deluju na to da jedan označitelj (reč ili ime) zadobije svoje označeno (predstavu ili pojam), pri čemu ovu efikasnost ne određuje ništa drugo nego količina ciljanog etabliranja u jedinici vremena; medijski napadi znače brzinu i ubitačnost, a sudski procesi sporost i nesigurnost. Ime koje se razvlači medijskom hajkom živi tako mnogo duže od onog koje je osuđeno i leži u zatvoru; štaviše, takvo od tog trenutka postaje medijski potpuno nezanimljivo – mrtvo ime.

U neformalnom razgovoru s novinarima nakon Teške reči, Dikić je rekao da je Milović tokom maja i juna 2014. godine pokušavao da uceni i novoizabranog ministra policije Nebojšu Stefanovića, koji je ignorisao zahteve načelnika UKP da razgovara s njim nakon što se Darko Šarić predao. U jednom trenutku, prema rečima Dikića, Stefanović se susreo s Milovićem, koga je zanimalo da li će biti smenjen i da mu „usput saopšti“ da ima saznanja da se određene grupe spremaju da kompromituju njegov doktorat. Ovaj momenat u kojem se Milović predstavlja kao potencijalni zaštitnik nekog političara od koga zavisi, u njegovoj biografiji predstavlja klasičan način da preokrene smer zavisnosti i time stekne zalog i moć nad tom osobom. Ovaj model „najčasniji policajac“ upotrebljavao je prema većini političara, novinara i urednika, o čemu je na sudu svedočio i Dragan J. Vučićević, glavni urednik i vlasnik Informera, koji je u emisiji priznao da je bio držan u zabludi. Kako se ministar poneo indiferentno prema Milovićevim porukama, afera „Plagijati“ lansirana je neometano uz sadejstvo CINS-a, Peščanika, bivšeg rektora Univerziteta u Beogradu Dejana Popovića, bivšeg studenta prorektora Miljane Radivojević, profesorke na Ekonomskom fakultetu i kolumnistkinje Politike Danice Popović, sociologa Jove Bakića, Zorana Ivoševića i mnogih drugih. Međutim, sama činjenica da se Rodoljub Milović na ovaj način mogao obratiti ministru, govori dovoljno o tome kakvu moć i autoritet taj čovek ima nad svim nabrojanim strukturama.

Bratislav Dikić, zajedno s još devetnaest državljana Srbije, uhapšen je u noći između 15. i 16. oktobra 2016. godine u Crnoj Gori zbog sumnje da je učestvovao u stvaranju kriminalne organizacije s ciljem izvršenja krivičnog dela terorizam. On je, prema dokumentu Specijalnog tužilaštva Crne Gore koji su mediji objavili mesec dana kasnije, trebalo da drži na okupu druge članove organizacije, koje je prethodno vrbovao Aleksandar Sinđelić, pripadnik ravnogorskog, klerofašističkog pokreta iz Srbije, po nalogu dvojice ruskih nacionalista – Eduarda Vladimiroviča Shirkova i Vladimira Nikolajeviča Popova – s kojima se Sinđelić, dobrovoljac u redovima secesionističkih snaga u Ukrajini, sastao 23. septembra iste godine u Moskvi.[6] Prema otkrivenom planu, Dikić i ostala lica, stopljeni s demonstrantima, koje su čelnici opozicionog Demokratskog fronta prethodno pozivali da se okupe ispred Narodne skupštine, dočekaju izborne rezultate i iskažu svoje nezadovoljstvo, budući da je unapred proglašeno da su izbori pokradeni, imali su nameru da se u 23 časa u uniformama SAJ-a infiltriraju u Skupštinu i izazovu metež, pucajući prema okupljenim demonstrantima, koji bi zatim u revoltu zbog potvrde već etablirane propagande o prekoračivanju ovlašćenja MUP-a tokom uličnih protesta godinu dana ranije – zauzeli Skupštinu.

Za isporuku oružja, koje su u iznosu od oko 200 hiljada evra finansirala dva ruska državljana, Sinđelić je angažovao već tada praćenog Mirka Velimirovića iz Zubinog Potoka, koji je s Kosova trebalo da ga prebaci u Crnu Goru, što usled komplikacija koje se mogu očitati u transkriptima koji su se u danima posle hapšenja pojavili u crnogorskim medijima, nije učinio, u poslednjem trenutku odlučivši da se obrati Upravi policije i prijavi učesnike koji su mu bili poznati. Druga grupa terorista bila je, prema izjavi tužioca, organizovana iz Danilovgrada, s ciljem da omogući neometano dejstvo Dikićeve grupe u Skupštini, sprečavajući pomoću helikopter-drona, koji bi snimao teren, svaki pokušaj pripadnika državnih organa Crne Gore da se iz ma kog pravca približe Skupštini i otklone incident. Šestoro uhapšenih već narednog dana pušteno je na slobodu, njih jedanaestoro osumnjičenih za učešće u kriminalnoj organizaciji ubrzo je pušteno da se brani sa slobode, dok je za trojicu, među kojima je i bivši komandant srpske Žandarmerije, ustanovljen, a kasnije i produžen pritvor.

Premda je u realizaciji plana, koji je sadržao i nameru da se u krajnjem, po potrebi, likvidira i premijer Crne Gore Milo Đukanović, trebalo da učestvuju i pojedini političari iz DF-a, upravo je ta koalicija odmah izdala saopštenje da je režim oglašavanjem tužilaštva u vreme trajanja izborne tišine uticao na ishod izbora i uneo paniku među građane,[7] kao i da je u pitanju izmišljeni „državni udar“ u režiji Đukanovićevog „neformalnog savetnika za medije“ Vladimira Popovića, uz tvrdnju da je Dikić njegov blizak prijatelj. Ovo uzgredno nabacivanje vezivnog džoker-označitelja, međutim, za većinu srpskih medija deluje kao već dovoljno jasan signal da pre bilo kakvih dokaza preuzmu poklon-postavku i nanovo ožive satanizaciju Popovića, čije ime odjednom postaje bitnije i medijski frekventnije čak i od imena samog Mila Đukanovića. Tako Srpski telegraf, nacionalistički tabloid nastao odlaskom urednika Milana Lađevića iz Kurira, krajem 2015. godine, već dan nakon održanih izbora na kojima je ubedljivu pobedu odnela upravo Đukanovićeva Demokratska partija socijalista, 17. oktobra 2016. godine piše „Milova velika izborna laž, izmislio Srbe teroriste da bi plašio glasače: Uhapsio Malog Legiju!“; u prilogu se nalazi i deo u kojem se tvrdi da je Đukanović plaćao glasačima 150 do 250 evra da glasaju za njega. Istog dana list Blic pita „Za čiji je račun radio Dikić?“, da bi sutrašnjom naslovnom stranicom „DIKIĆ ZA 100.000 EVRA GLUMIO TERORISTU: Penzionisanog generala Žandarmerije angažovao državni vrh Crne Gore“ sam dao odgovor na prethodno retorički postavljeno pitanje. Nacionalistički štampani mediji naslovnicama zatim slede Blicov primer: da je „Tači preko Dikića Milu namestio pobedu“, javlja se tabloidu Alo!; za Srpski telegraf je ipak „Milo dao 100.000 eura Malom Legiji da glumi teroristu“; dok Večernje novosti Ratka Dmitrovića pišu „Klopka za Dikića u Milovoj režiji“.

Već 19. oktobra dileme više nema – na naslovnoj stranici Blica našao se premijer Đukanović i natpis „Milove pobede po Bebinom receptu“, dok je tekst opremljen fotografijama Vladimira Popovića, označenog rečima „spin doktor bez srama“ i „pakleni kuvar“. Srpski telegraf donosi nove naslove: „Medojević: Mafija platila Milovu pobedu“, a dan kasnije „Prljavi poslovi Milovog savetnika: Beba pakuje teroristički napad Putinu i Vučiću“, uz predlog da se iz Srbije hitno protera ambasador Crne Gore. O dometima gluposti ovoga glasila svedoči i naslov od 24. oktobra, kada su već procurili pojedini transkripti razgovora sa Sinđelićem: „Milova strašna bruka, Dikiću isekli jezik: Ne može da govori osim na Đukanovićevim lažnim snimcima“, gde Dikićev brat Dragan, zajedno s liderom crnogorske Nove srpske demokratije Andrijom Mandićem izjavljuje da je bivšem komandantu Žandarmerije tri godine ranije „odstranjen koren jezika“ i da zbog toga „jedva nerazgovetno govori“ – uprkos lako proverljivoj činjenici da je Bratislav Dikić, kako je prethodno rečeno, 22. juna 2014. godine gostovao u emisiji na TV Pink i govorio potpuno normalno. Nijedan medij tokom ove kampanje, koja je izgubila na oštrici tek od momenta kada je premijer Vučić na konferenciji za štampu u Vladi Srbije 24. oktobra 2016. godine oko 20 časova potvrdio da su na teritoriji Srbije vršene pripreme za terorističko delovanje u Crnoj Gori, da su pronađeni novac i uniforme, te da je Đukanović praćen najsavremenijim uređajima – nije izneo detalj da su Dikića i ranije, početkom novembra 2013, u vreme kada je još uvek bio službenik MUP-a, kolege iz „antiizbornog štaba“ takođe optuživale za paramilitarne aktivnosti u severnom delu Kosovske Mitrovice, povodom razbijanja glasačkih kutija na glasačkom mestu OŠ „Sveti Sava“.

     Sledeće > 
  < Prethodno
<< Nazad na sadržaj

 
  1. „Dačić potpisao, Dikić smenjen“, B92, 16. jul 2013. (http://www.b92.net/info/vesti/index.php?yyyy=2013&m-m=07&dd=16&nav_id=733046; pristupljeno 11. marta 2015).
  2. „Braća žandarmi prekopavali Gamzigrad da ukradu zlato“, Blic, 13. februar 2014.
  3. „Dikićev brat: Pare ili lomim ruke“, Blic, 14. februar 2014.
  4. „BAHATO Dikića čuvaju sa šest vozila: Smenjeni komandant žandarmerije čuvaniji od predsednika“, Blic, 15. jun 2014.
  5. „EKSKLUZIVNO Snimak Dikićevog prisluškivanja komande Žandarmerije“, Blic, 16. jun 2014.
  6. „Tužilaštvo: Rusi organizatori, tražili i ubistvo Đukanovića“, N1, 18. novembar 2016. (http://rs.n1info.com/a208816/Svet/Region/Tuzilastvo-Crne-Gore-prosirilo-istragu-o-pokusaju-terorizma.html; pristupljeno 18. novembra 2016).
  7. Gostujući 20. oktobra 2016. godine u emisiji Načisto na crnogorskoj TV Vjesti, specijalni tužilac Milivoje Katnić objasnio je da je odluku o izdavanju saopštenja u drugoj polovini izbornog dana doneo zbog toga što tužilaštvo i nadležni organi nisu bili sigurni u brojnost grupe koja je trebalo da pomaže uhapšenima i da su time hteli da spreče okupljanje ispred Skupštine, koje je prethodno bilo zakazano za 20 časova, kontaktirajući ministra unutrašnjih poslova Gorana Danilovića, koji je zatim zajedno s mitropolitom Amfilohijem Radovićem apelovao na građane da se ne okupljaju jer su planirani incidenti. Uprkos tome, u direktnom uključenju u emisiju Da možda ne, koja je emitovana iste večeri na RTS-u, Danilović, koji dolazi iz opozicione koalicije „Ključ“ Miodraga Lekića, obmanjuje javnost tvrdeći da nije bio obavešten o akciji hapšenja, dok sutrašnje Večernje novosti pišu da je Katnić gostovanjem na televiziji „isprepadao javnost“ („HAPŠENJE SRBA U CG – SPECIJALNI TUŽILAC ISPREPADAO JAVNOST: Crnu Goru hteli da zaviju u crno“, Večernje novosti, 21. oktobar 2016).
 
Ištvan Kaić © All Rights Reserved.
Vrh strane