Baza tekstova iz oblasti politike, kulture i psihoanalize
 
KAD PORASTEM BIĆU NOVINAR: Gotovina ili život! Foto: Oksana Toskić
Facebook Twitter Google
01.12.2018 / Prikazi

KAD PORASTEM BIĆU NOVINAR: Gotovina ili život!

<< Nazad na sadržaj
  < Prethodno
     Sledeće >

O sličnom modelu ponašanja predsednika Srbije Borisa Tadića Subotić govori u hrvatskom nedeljniku Nacional 27. marta 2012. godine; intervju pod nazivom „Žrtva sam kriminalaca koji su ubili Zorana Đinđića“, pored javnog izvinjenja i ograde nove redakcije od uređivačke politike Ive Pukanića, bio je deo aranžmana koji je Subotić postigao sa NCL Media grupom kako bi pristao na vansudsko poravnanje i povukao tužbe koje su bile u procesu. Velika većina tužbi koje je Subotić bio pokrenuo protiv ovog lista odnosila se na kategoričko odbijanje stare redakcije da objavljuje demantije koje su slali Subotić i njegovi advokati, jer bi time u potpunosti bio srušen koncept tekstova o „duvanskoj mafiji“, koji su godinama izlazili i prenosili se u čitavom regionu – dakle, na grubo kršenje zakonski regulisanih, elementarnih pravila u profesionalnom novinarstvu. Godinu i po dana ranije, kada je NCL Media grupu kupila firma Adlitz AG iz Ciriha, u vlasništvu bavarskog advokata Harolda Fon Cifrida, a zbog ranije saradnje istog sa WAZ-om u nekom sasvim drugom poslu (privatizaciji medijske kuće OTZ), u Hrvatskoj i Srbiji puštena je priča da je u pitanju samo posrednik koji radi za skrivenog vlasnika – Stanka Subotića, te da tako zapravo Subotić, o kojem se u to vreme piše i da je zajedno s Đukanovićem naručio ubistvo Pukanića, kupuje Nacional kako bi kaznio njegove zaposlene i sprečio dalje pisanje o sebi i svojim navodnim kriminalnim delatnostima.

Posebnu ulogu u tome odigraće poznati hrvatski novinar Denis Kuljiš i jedan od osnivača ovog hrvatskog nedeljnika, koji se 16. decembra 2010. godine oglašava u Miškovićevom tabloidu Press i sinhronizuje svaki od ovih motiva; Kuljiš je posle pod pretnjom da će ga Fon Cifrid tužiti javno priznao da nije imao nikakve dokaze za takve tvrdnje i da to više neće iznositi.[1] One će, međutim, biti ponovljene u knjizi Zašto je ubijen Ivo Pukanić Berislava Jerinića, koja se pojavljuje u prodaji januara 2014. i čije će delove u vidu feljtona prenositi Nacional krajem iste godine. Dugogodišnji Pukanićev saradnik odlazi korak dalje i pretpostavlja da je Stanko Subotić kupio Nacional kako bi intervjuom koji je dao marta 2012. godine sam sebi napravio alibi i na taj način praktično pokazao da je sve ono što je taj nedeljnik o njemu godinama pisao bila laž, te da je odmah pošto je svoj cilj ostvario, pustio da Nacional tri meseca kasnije doživi finansijski krah i propadne.[2] Nakon dve godine pauze, upravo autor te knjige kupuje prava na korišćenje brenda Nacional u stečajnom postupku i u ime firme National News Corporations d. o. o. postaje glavni i odgovorni urednik nanovo tabloidiziranog medija, reinstalirajući na mesto zločina kolumnistu Ratka Kneževića, i među ostalima, pruža utočište uredniku FoNeta Davoru Pašaliću.[3]

O Tadiću u intervjuu iz 2012. godine Subotić samo kaže: „Kad smo se prvi put sreli, učinio mi se kao pošten čovjek koji želi nastaviti Đinđićevim putem. No sve što se poslije događalo uvjerilo me u suprotno. Ili mi je vrlo vješto lagao ili je imao lijepe želje koje nije mogao ispuniti. Koliko je licemjeran, pokazao je time što je usporedo od mene uzimao novac koji sam prethodno obećao Demokratskoj stranci, a istovremeno je u dogovoru s Koštunicom s kojim je dijelio vlast tajno pokrenuo protupravni postupak protiv mene.“ Nešto detaljnije, ove optužbe biznismen ponavlja i na ročištu 13. septembra 2013, kada se prvi put posle šest godina pojavljuje u Beogradu i u Specijalnom sudu brani sa slobode: „Sa Tadićem sam se u to vreme više puta sastajao. Jednom sastanku su prisustvovali i njegovi tadašnji savetnici Miodrag Rakić i Vuk Jeremić. Glavne teme naših razgovora i ono što je najviše zanimalo Tadića bili su moji odnosi sa pokojnim Zoranom Đinđićem kao i sredstva Fonda za razvoj demokratije u Srbiji čiji sam ja bio osnivač, a čiji je korisnik bila Demokratska stranka.“[4] Zatim dodaje da je preostali novac, nešto više od milion evra, na zahtev Borisa Tadića predao u gotovini, dok dve godine ranije, 8. septembra 2011, obraćajući se preko video-linka na konferenciji za novinare koju su u beogradskom Medija centru organizovali njegovi advokati, napominje da je novac bio namenjen Ružici Đinđić, supruzi pokojnog premijera.

Već istog dana alarmirano reaguju i Tadić i Rakić, ali i čitava Demokratska stranka: Tadić kaže da nikada nije primio nikakav novac od Subotića, premda ovaj tako nešto nije ni tvrdio, prećutkujući da li je došlo do susreta između njih, dok Rakić negira čak da je ikada video Subotića i insistira da se utvrdi „finansijska povezanost Subotića i odbeglog narko-bosa Darka Šarića i kompanija pod njegovom kontrolom“ (kurziv, aut.) – dakle, upravo ono povodom čega je švajcarsko tužilaštvo krajem 2011. obavestilo Subotića da obustavlja dvogodišnju istragu koju je preduzelo po nagovoru Miljka Radisavljevića i Saše Ivanića i prekinulo saradnju s njima jer je ustanovljeno da su se bavili optuživanjem bez ikakvog osnova. Činjenica da Miodrag Rakić ovako reaguje i da u domaćoj, nedovoljno informisanoj javnosti agituje za manipulaciju koja je u Švajcarskoj još dve godine ranije doživela fijasko, uprkos tome što je 16. januara 2012. Subotićev advokatski tim na konferenciji u Medija centru takođe o tome izlagao, najbolje govori da je upravo on čovek koji je bio komandna spona između predsednika, čiji je bio najbliži saradnik, i pomenute korumpirane garniture iz Tužilaštva za organizovani kriminal, preko funkcije šefa Biroa za koordinaciju službi bezbednosti. Demokratska stranka takođe ima simptomatičan odgovor – da optuženik „napada političke protivnike onih koji su mu omogućili da mu posle sedam godina bekstva bude odobreno deset puta manje jemstvo nego što je ranije traženo“.[5] Ovaj detalj, paradoksalno, postaće ključni dokaz Tadićeve dominacije nad pravosuđem.

Budući da je u Beogradu, Stanko Subotić sutradan posećuje redakciju E-novina, medija koji od leta 2010. godine finansijski pomaže i delimično izdržava, i njihovog glavnog urednika Petra Lukovića, i u ekskluzivnom razgovoru otkriva sve detalje u vezi s novcem iz Fonda za razvoj demokratije. Dvadeset devetog oktobra 2004, na inicijativu Borisa Tadića, tada već predsednika Srbije, održava se sastanak u hotelu „Frankfurter Hof“ u Frankfurtu, sa Subotićem i njegovim nemačkim partnerima iz WAZ-a u distributivnom lancu Futura plus; Tadić se u prisustvu Miodraga Rakića i Vuka Jeremića interesuje za bilans ove firme, za dalju poslovnu strategiju WAZ-a na prostoru Srbije, a posebno za pitanje da li WAZ u medijima koji su u vlasništvu te korporacije, pored poslovne, diktira i svoju uređivačku politiku. Predstavljajući se kao naslednik Zorana Đinđića, predsednik Demokratske stranke, koju je u međuvremenu očistio od svega što je imalo veze sa Đinđićem i njegovom politikom,[6] raspituje se za pomenuti fond, patronizira Subotiću da je upoznat sa situacijom kroz koju je prolazio tokom medijske hajke na njega, dok mu se ovaj poverava o ucenama koje nad njim tada sprovodi Dušan Mihajlović. U tom razgovoru, biznismen pristaje da preostalih preko milion evra od prvobitnih pet miliona dolara, koliko je fond imao kada je osnovan, ustupi kao pomoć Demokratskoj stranci, kao što je to činio dok je njen predsednik bio Zoran Đinđić, uz autonomiju da organi stranke odluče kako će raspolagati tim novcem. Godinu i po dana kasnije, Subotić sredinom 2006. dobija poziv od Tadića da se svi zajedno nađu u kući Ružice Đinđić, gde mu se saopštava da je stranka donela odluku da se preostali novac preda supruzi pokojnog premijera; do ove tačke događanja sve deluje naizgled normalno.

„Posle izvesnog vremena i nakon što se više puta premišljala oko računa na koji je želela da joj uplatim novac (prvo je to bio neki račun u Švajcarskoj, potom u Nemačkoj), Ružica me je na kraju pozvala i saopštila da želi da joj taj novac predam u gotovini“, priča Subotić za E-novine.[7] Pošto je bilo nemoguće svotu od 1,1 miliona evra podići jednokratno, Subotić u roku od šest meseci u ratama dostavlja gotovinu ucveljenom licu,[8] što preko svojih službenika (Olivere Ilinčić, finansijske direktorke u Futuri plus), što preko bliskih prijatelja (poput Božidara Maljkovića, proslavljenog košarkaškog trenera) s mestom prebivališta u Beogradu. Kada je isplaćena i poslednja tranša, Subotića obaveštava Dragan Šutanovac, koji u međuvremenu počinje da se ponaša kao lokalni uzurpator Future plus i da bez znanja Subotića zloupotrebljava tu firmu u političke svrhe na način na koji će to nakon hapšenja Radisava Rodića 26. oktobra 2009. činiti i njegov kolega Slobodan Homen u Kuriru – da je Tadić vrlo ljut na njega što nije brže isplatio novac iz fonda i da ne želi više nikakav kontakt s njim. O tome biznismen govori i u intervjuu za nedeljnik Ekspres, 24. juna 2016. godine: „Pošto je on smatrao da valjda istog dana treba da joj predam taj novac, on je smatrao da ja taj novac imam u džakovima [identičan neurotični simptom kao i kod Dušana Mihajlovića, prim. aut.].“[9] Svedočanstvo je podudarno onom iz E-novina: „Iako mi je njihovo nerazumevanje novčanih tokova u to vreme bilo jako čudno, tada još uvek nisam ni slutio da je to bio samo povod za obračun sa mnom koji je ubrzo usledio.“

Ovde se, dakle, rađa sumnja: ukoliko je stranka već odlučila da se novac isplati Ružici Đinđić, koja se uzgred uopšte ne oglašava negodujući, zbog čega to onda čine oni koji su se tog novca deklarativno odrekli u njenu korist, osim ako isti, makar u jednom delu, nije bio njima i namenjen – i to s predumišljajem u gotovini, kako se posle nijedan trag primanja ne bi mogao dokazati? Odgovor stiže samo dva meseca po isplati poslednje rate, kada je postupak za šverc cigareta, koji je do tada u tajnosti vođen protiv N. N. lica, naglo preimenovan u postupak protiv Stanka Subotića i njegove grupe, da bi odmah zatim, 6. juna 2007, već krenula hapšenja: „To se dogodilo na jedan krajnje perfidan način, u trenutku kada ja nisam bio u zemlji [kako je ranije navedeno, u vreme sastanka s Miškovićem i Marovićem u hotelu „Splendid“ u Bečićima, prim. aut.], što je pokazalo njihovu želju da me osude u odsustvu, a moju imovinu opljačkaju. Oni su tada započeli realizaciju svoje strategije koja se zasnivala na njihovoj odluci da ljudima koji su pomagali Demokratsku stranku u vreme Đinđića otmu kapital i tako oni sami postanu vlasnici i finansijeri stranke. U tu svrhu formirano je kriminalno udruženje na čelu sa Borisom Tadićem i Miodragom Rakićem koje je najgrublje zloupotrebilo državne institucije, policiju, sudstvo, tužilaštvo, tajne službe...“[10]

U to vreme, drugi od prisutnih na prvobitnom sastanku u Frankfurtu, 29. oktobra 2004, ministar spoljnih poslova Vuk Jeremić, koji je na tu funkciju izabran 15. maja 2007, u drugoj vladi Vojislava Koštunice, koju čine DSS i DS, bez ikakvog dodatnog pojašnjenja govori diplomatama zapadnih zemalja, među kojima su i Subotićevi prijatelji, da je ovaj oštetio države EU za više stotina miliona evra, što će novembra 2011. godine ponavljati i ministarka pravde Snežana Malović. Dve godine posle Jeremića, Miodrag Rakić kao treći prisutan organizovaće s predstavnicima tužilaštava iz Italije i Švajcarske 15. maja 2009. godine sastanak u italijanskom kantonu Tičino, s namerom da unapred pripremljenom medijskom logistikom lažno okrivi Subotića i za umešanost u pranje novca braće Šarić – između ostalog i zato da se u postupku za šverc cigareta ni po koju cenu rešenje za pritvor ne zameni jemstvom, kako bi se optuženi sudijama prikazao kao opasan čovek sa vezama u narko-biznisu, čija bi odbrana sa slobode mogla uticati na tok drugih istraga. Ono što je upadljivo zajedničko za slučajeve Dušana Mihajlovića i Borisa Tadića jeste da se obojici strašno žuri da se domognu Subotićevog novca (’bogataša od kojeg nije greh uzeti’), da obojica insistiraju na gotovini (kao što su to kriminalci iz „zemunskog klana“ činili u slučaju otmica i ucena iz 2001. i 2002. godine) kako bi novac dospeo u sivu zonu, i da obojica pokušavaju da ga izvuku neposredno pre nego što će Subotić, baš kao što je to označeno u hrvatskom nedeljniku Nacional još maja 2001. godine, biti i formalno optužen da je glavni švercer cigareta na Balkanu – jer posle toga eventualnu priču o reketiranju i ucenama više niko neće videti drugačije nego kao očajnički pokušaj odbrane jednog kriminalca na međunarodnoj poternici.

U tom smislu, bes Borisa Tadića zbog činjenice što novac nije mogao biti odmah i u celosti prebačen treba tumačiti kao ogledalo pritisaka Koštuničinih ljudi iz policije i pravosuđa (Dragana Jočića i Zorana Stojiljkovića) da se što pre započne akcija protiv Subotića, kako Beko i Mišković ne bi morali da vraćaju novac koji su od Subotića uzeli za kupovinu Novosti i Luke Beograd, dok je u slučaju bivšeg ministra Mihajlovića pak u pitanju mnogo jednostavniji razlog – puki strah da ne bude preduhitren akcijom na koju više apsolutno nije imao nikakav uticaj i nad kojom zloupotrebu, koju je radi protivzakonitog pribavljanja materijalne koristi osmislio 2003. godine, sada vrši neko drugi. Na ovaj način u događaju hapšenja „Subotićeve grupe“ 6. juna 2007. godine stiče se presek interesa kako Milana Beka, Miroslava Miškovića, Vojislava Koštunice, Dragana Jočića, Dejana Mihajlova, Dragog Mićovića i ostalih, s jedne, tako i Borisa Tadića, Miodraga Rakića, Dragana Šutanovca, Snežane Malović, Slobodana Homena i sličnih, s druge strane, u diskvalifikaciji, tj. kriminalizaciji označitelja Stanko Subotić. Istražni organi Republike Srbije nijednom nisu pozvali Subotića na informativni razgovor ili ga na bilo koji način kontaktirali u vezi s predmetom u kojem će postati prvooptuženi.

     Sledeće > 
  < Prethodno
<< Nazad na sadržaj

 
  1. „Cane kupio ’Nacional’“, Press, 16. decembar 2010.
  2. „Inozemna zločinačka zavjera uvod u preuzimanje Nacionala“, Nacional, 19. decembar 2014.
  3. U tom smislu, indikativna je SMS poruka opsesivca Ratka Kneževića koja stiže na Subotićev broj telefona samo šest dana pre teksta u Pressu, 10. decembra 2010. godine u 21.28 sati: „Hoćeš da kupiš Nacional preko svog advokata Harolda Cifrida, krimosu sa Uba? Čovjeka koji ti je postavio firmu u Kopenhagenu? Je l’ ti mislis da su ljudi naivni...“ („Po nalogu Kneževića i Kuljiša“, E-novine, 16. decembar 2010. [http://www.e-novine.com/srbija/srbija-tema/43193-nalogu-Kneevia-Kuljia.html; pristupljeno 6. avgusta 2016]).
  4. „Rušenje montirane optužnice“, E-novine, 16. septembar 2013. (http://www.e-novine.com/srbija/vesti/90781-Ruenje-montirane-optunice.html; pristupljeno 7. avgusta 2016).
  5. „Subotić: Optužbe montirane zbog iznuda“, RTV, 16. septembar 2013. (http://www.rtv.rs/sr_lat/hronika/subotic-optuzbe-montirane-zbog-iznuda_421526.html; pristupljeno 7. avgusta 2016).
  6. „Video sam snagu u načinu Tadićevog obračuna sa mnom i činjenici da ipak nije imao snage da izgovori ’Ili on ili ja’, ultimatum koji su mu predlagali kao još jedan od pritisaka na delegate. To mu nije bio problem kada me je zagrlio. Već je razmišljao o narednim potezima. Prvo je raspustio 60 odbora koji su me podržali, zatim me isključio iz stranke odlukom koju je potpisala osoba koja je u stranku ušla tokom 2000. u kampanji ’jedna marka jedan glas’ [Nenad Milenković, prim. aut.], da bi potom počeo da briše iz spiskova svakog ko se pojavi na mom mitingu, tribini… čak i pred Specijalnim sudom u trenutku u kojem tražimo istinu o 12. martu. I u tome on vidi neku opasnost za sebe“, govori Čedomir Jovanović o profilu Borisa Tadića (Jovanović, Č., Moj sukob s prošlošću: Srbija 2000–2005, Dan graf, Beograd, 2005, str. 168).
  7. „Pozivam Tadića na detektor laži“, E-novine, 17. septembar 2013. (http://www.e-novine.com/srbija/srbija-tema/90839-Pozivam-Tadia-detektor-lai.html; pristupljeno 7. avgusta 2016).
  8. „Ona je mene zvala kod nje da dođem posle saučešća, sva plačna i ucveljena, naravno za šta je imala veliki razlog, i onda je tražila da joj dam svoju kuću na Dedinju. Moju kuću, moju porodičnu kuću. – Koje je obrazloženje? – Njoj treba, nema gde. – Niste joj dali? – Ne. Onda me je naravno pitala da li Zoran ima neki novac kod mene. Ja sam rekao da ima, šta ima, za šta je namenjen... I ona, umesto da mi kaže da ima finansijski problem, ja bih joj lično pomogao i o tome ne bismo pravili priču. Ja sam joj rekao da taj novac s tog računa neće biti potrošen ni za šta sem za Demokratsku stranku“ („U ime naroda“, Ekspres, 24. jun 2016). Ovaj susret dešava se samo desetak dana nakon ubistva premijera.
  9. Subotić nastavlja u Ekspresu: „Bilo mi je malo komplikovano da privatnom licu predam novac, možete razumeti, idite ovde u banku da vidite kako izgleda svaki transfer, obrazloženje, pogotovo u gotovini... Onda sam ja rekao da meni treba vremena da podignem taj novac i onda sam joj davao sukcesivno, sto hiljada, dvesta hiljada... Imam tačno datume kada je dobijala koliko novca, koja osoba joj je nosila, potpise, imam sve.“
  10. „Pozivam Tadića na detektor laži“, E-novine, 17. septembar 2013. (http://www.e-novine.com/srbija/srbija-tema/90839-Pozivam-Tadia-detektor-lai.html; pristupljeno 8. avgusta 2016).
 
Ištvan Kaić © All Rights Reserved.
Vrh strane