Baza tekstova iz oblasti politike, kulture i psihoanalize
 
...AND JUSTICE FOR ALL: Šta je to osumnjičeni narko-bos? Foto: Oksana Toskić
Facebook Twitter Google
01.12.2018 / Prikazi

...AND JUSTICE FOR ALL: Šta je to osumnjičeni narko-bos?

<< Nazad na sadržaj
  < Prethodno
     Sledeće >

S obzirom na to da Zakon predviđa trajno oduzimanje imovine tek nakon pravosnažne presude (član 38) i da su u postupku oduzimanja imovine proistekle iz krivičnog dela nadležni organi dužni da vode računa o časti i dostojanstvu vlasnika (član 16), pojedini zvaničnici poput Snežane Malović, Slobodana Homena, Miljka Radisavljevića i Borisa Tadića kršili su Zakon unapred prejudicirajući pravosnažnu presudu Darku Šariću, a povedeni njima i samim nazivom Zakona, čija formulacija takođe na problematičan način anticipira krivično delo, mediji su uglavnom izostavljali da je reč o privremeno oduzetoj imovini, jer kako se uklapa to ’privremeno’ ako se lice na svakom koraku već označava kao narko-bos i pripadnik kriminalnog klana? Na ovom naizgled minornom indikatoru savršeno jasno se može uočiti kako novinari navijaju za svoje snabdevače informacijama (policiju, Tužilaštvo i, na kraju, kabinet Borisa Tadića): tabloidi (Kurir, Press i Blic) to bezrezervno čine jer su svi pod finansijskom injekcijom Demokratske stranke, Tamara Marković Subota ne propušta nijedan tekst da podeli neku od atribucija koje krše prezumpciju nevinosti, te posle svega, niko više ne zna, niti oseća da bi trebalo da zna odgovor na pitanje ko je bio prvi koji je za Šarića rekao i napisao da je narko-bos. Pored žute štampe, to mnogo komičnije čini i tzv. ozbiljniji medij Radio Slobodna Evropa, gde novinar Zoran Glavonjić ni izbliza ne uviđa kakve nelogičnosti izgovara u prilogu „Aukcija imovine narko-bosa Darka Šarića“ od 8. juna 2010. godine: „Prodaja zaplenjene imovine narko-šefa Darka Šarića, optuženog za šverc kokaina iz Južne Amerike, održana je u Beogradu. Prvi put u istoriji Srbije građani su imali priliku da kupe stvari koje su pripadale kriminalcima“ (kurzivi, aut.) Dakle, u istoj rečenici Šarić je najpre nesumnjivo „narko-šef“, potom se uzgred dodaje ispravna formulacija, da je taj isti i već takav kakav je označen „osumnjičen za šverc kokaina“, da bi najzad, za svaki slučaj, bio zapečaćen kao „kriminalac“.

U knjizi Šarić Stevana Dojčinovića, kojem je naloženo da knjiga mora biti hitno započeta onoga trenutka kada je realizovana predaja Šarića, da bi se javnosti još jednom pre presude prejudiciralo ko je on u stvari, polusloženica narko-bos pojavljuje se pet puta, uglavnom u tekstovima koji su ranijih godina objavljivani po medijima, a potom integralno preneti u knjigu. Na stranici 145, u sklopu teksta „Uhapšeni biznismen tvrdi da je nevin“, koji je originalno objavljen 29. aprila 2011, dakle svega godinu dana od podignute optužnice, na sajtovima CINS, OCCRP i CIN, Darko Šarić je označen kao „narko-bos u begu“, dok na stranici 163, u još jednom prenetom tekstu, koji je 25. jula 2013. objavljen na sajtovima CINS, OCCRP i u nedeljniku NIN, Dojčinović, još neverovatnije od kolege Glavonjića, za isto lice sastavlja oksimoronsku sintagmu „osumnjičeni narko-bos“.[1] U tekstu „Crna Gora: fudbal, politika i kokain“ njegove koleginice iz centrale OCCRP u Sarajevu Mirande Patrucić, koji je objavljen 7. aprila 2014. godine na sajtovima OCCRP, CIN, CINS, podgoričkim Vijestima i ljubljanskom listu Delo, te takođe prenet integralno u Dojčinovićevu knjigu – ponovo oksimoron na strani 269: „optuženi narko-bos Šarić“. Identičnu i samo prividno novinarski korektnu kovanicu autorka Patrucić koristi i na strani 273 Dojčinovićeve knjige, u svom tekstu „Đukanovićeva porodična banka opsluživala Šarića“, objavljenom dan kasnije na identičnim mestima kao i njen prethodni tekst. Ova priučena novinarka Drua Salivena, koja je redovan gost u tandemu s Dojčinovićem na BIRN-ovim „letnjim školama“ koje služe za ekskluzivne i skupocene provode čelnika te organizacije, poznata je po pokušaju reketiranja Stanka Subotića, obrativši se njegovom advokatu s neobičnom molbom da s njegovim klijentom razgovara nasamo.

Žalosna činjenica jeste da su baš ovi i ovakvi instant-univerzalni „novinari“, koji najpre rade na izazivanju posledica po unapred ciljani označitelj, da bi potom te iste posledice proglašavali njegovom krivicom, podobijali „prestižne“ novinarske nagrade. Kada na ovako prikazan način nesporno krše osnovne odredbe Kodeksa novinara i tendenciozno etiketiraju lice na jasno određen negativan način, presuđujući mu unapred još u vreme dok je samo osumnjičen, a kasnije na osnovu takvih medijskih napisa i optužen, objašnjenje može biti samo sledeće: te figure novinara nagrade ne dobijaju zbog svoje „istraživačke delatnosti“ i „novinarske hrabrosti“, kako se to deklarativno ističe – već zbog ispunjenog zadatka i uspešnog difamiranja koje interesno služi i donosi ogroman benefit široj grupi političko-ekonomski povezanih lica, koja im te nagrade i dodeljuje. Tako autor manipulativnog oksimorona „osumnjičeni narko-bos“, čija druga polovina izgleda kao reziduum nečega što se zbog učestalosti forsiranja sada usiljeno i neobuzdano kao danak mora stalno umetati, Stevan Dojčinović, nesvršeni student novinarstva na Fakultetu političkih nauka u Beogradu, 27. maja 2015. dobija drugu „nagradu za istraživačko novinarstvo“ upravo za ove tekstove.[2] Priznanje mu dodeljuje Fondacija „Duško Jovanović“ pod okriljem podgoričkog lista Dan, u iznosu od 6.000 evra, dok je predsednik žirija niko drugi nego izdavač njegove knjige Šarić, urednik informativnog programa B92 Veran Matić.

U periodu kada je njegov klijent prvi put stavljen na optužnicu za šverc kokaina, branilac Darka Šarića Zdenko Tomanović i njegov tim podneli su tužbu septembra 2010. godine protiv države Srbije, a kasnije u Šarićevo ime i protiv listova Press i Pravda zbog kršenja pretpostavke nevinosti njihovog klijenta: „Objavljeno je 336 tekstova i 70 izjava predstavnika države u kojima je Šarić proglašen krivim. U takvim uslovima nema fer suđenja. I Evropa, njen predstavnik Jelko Kacin, u pismu Vladi navodi da je u medijima u Srbiji u više navrata stvorena atmosfera linča u slučajevima s velikim publicitetom.“[3] U tužbi se navodi da mediji formiraju lažnu sliku o optuženom preko neimenovanih „kredibilnih izvora“ i da vode hajku protiv njega optužujući ga za sve i svašta, a da takve optužbe ne dobijaju nikakav epilog kod istražnih organa: „Kredibilni izvori ukazuju na stvari koje ne prati nikakva državna akcija, a morala bi. Tako je Šarić pripremao ubistvo (predsednika Srbije Borisa) Tadića, a nije usledila akcija države. Iza Sretka Kalinića takođe stoji Šarić, udes u kojem je traktorista zaspao i izazvao udes svedoka saradnika takođe je Šarićeva osveta, sve prema kredibilnim izvorima.“ Urednik Pressa, tabloida u vlasništvu Miroslava Miškovića i Dragana Đilasa, osmišljenog za odbranu političko-poslovnih interesa Demokratske stranke i njenog finansijera, Dragan J. Vučićević, u to vreme prednjačio je u širenju neistina po pitanju Darka Šarića.

Niko od dušebrižnika pravosuđa iz vremena premijera Aleksandra Vučića i Zorana Đinđića nije ni pomišljao da se oglasi protiv godinama najgrubljeg i neskrivenog kršenja pretpostavke nevinosti Šarića: Saša Janković, Rodoljub Šabić, Jelisaveta Vasilić, Vesna Rakić Vodinelić, Zoran Ivošević, Vida Petrović Škero, Nata Mesarović, Mijat Lakićević, Božo Prelević – niko, a svi oni Vučićeve najveće grehe nalaze u tome što na konferencijama za novinare referiše o rezultatima određenih istraga umesto nadležnih lica, što svojim obećanjima da će krivci za određena dela biti uhapšeni i procesuirani (slično kao što je 2002. godine, nakon ubistva generala Boška Buhe, tumačena izjava ministra policije Dušana Mihajlovića da će prevrnuti nebo i zemlju dok se ne pronađu počinioci), kao i što komentariše postupke sudije Vučinića, koji u vreme štrajka advokata vraća Miškovićima pasoše na neograničeno vreme, čime navodno vrši pritisak na Tužilaštvo i sudstvo. Zašto je, dakle, Darko Šarić najpre morao dosegnuti status opštepoznatog narko-bosa, a tek potom biti optužen i na taj način po označitelju osuđen mnogo pre formalnog izricanja presude? Kome je značilo da Šarića u jednom trenutku prikazuje kao najveće zlo, koje je umešalo prste u svaku zaveru koja se može zamisliti? Odgovor na ova pitanja ne može se dobiti samo gledanjem u označitelj kao takav, već tek u njegovu upotrebu – jer nije to činjeno da bi se Šarić sam po sebi prikazao takav, nego da bi svi oni s kojima ga budu povezivali takođe bili isto takvi.

     Sledeće > 
  < Prethodno
<< Nazad na sadržaj

 
  1. Identičnu kovanicu, s tim što reč osumnjičeni stavlja u zagrade, u svojoj knjizi koristi i Dojčinovićev korelat „istraživačkog novinara“ po kalupu ovoga puta Radeta Bulatovića i Slobodana Radovanovića – Nikola Vrzić (Veruović, M., Vrzić, N., Treći metak: politička pozadina ubistva Zorana Đinđića, Moja knjiga, Pirot, 2014, str. 364).
  2. „Dojčinoviću nagrada za serijal o Šariću“, B92, 27. maj 2015. (http://www.b92.net/info/vesti/index.php?yyyy=2015&mm=05&dd=27&nav_category=12&nav_id=997323; pristupljeno 7. avgusta 2015).
  3. „Polemika o tužbama Darka Šarića protiv medija i države“, Politika, 21. oktobar 2010.
 
Ištvan Kaić © All Rights Reserved.
Vrh strane