Baza tekstova iz oblasti politike, kulture i psihoanalize
 
...AND JUSTICE FOR ALL: Lažni Eliot Nes Foto: Oksana Toskić
Facebook Twitter Google
01.12.2018 / Prikazi

...AND JUSTICE FOR ALL: Lažni Eliot Nes

<< Nazad na sadržaj
  < Prethodno
     Sledeće >

U trenutku kada neki od aktera iz sudstva, tužilaštva ili policije biva smenjen, sa optužbi za, kako bi to Škero rekla, „opšti pritisak“ vlasti, prelazi se na glorifikaciju lica koja su smenjena zarad podizanja sumnji u opravdanost njihove smene i, samim tim, određene nelegalne interese koje takvim smenama navodno ostvaruje Vlada. Baš to, pod uticajem štampe koju čita, poput Vesne Pešić čini i Žarko Korać u pomenutom radio-intervjuu za Peščanik, kada kaže: „U policiji je rat, to je svakome jasno, policajci ratuju. Naš Eliot Nes, glavni borac protiv korupcije je najuren iz te borbe protiv kriminala, čovek koji je nosio te čuvene 24 istrage. On je najuren bez ikakvog epiloga da li su tačne optužbe na njegov račun da ga plaćaju tajkuni, da mu žena radi za DS, da je primao pare u prošlosti od tajkuna. Je li to istina ili nije istina? Nikakav odgovor nismo dobili. Sve ovo stvara jednu atmosferu u društvu da građani ne veruju više ničemu i povlače se u sebe, ćute, plaše se.“[1] Ovakav stav direktna je posledica teksta „Pad srpskog Eliota Nesa“ koji je deset dana pre Koraćevog intervjua za Vreme napisao Slobodan Georgijev iz BIRN-a, s ciljem da se, slično kao što će i njegov kolega Miloš Vasić činiti u vezi s aferom „River“, kod čitalaca proizvedu sledeći zaključci: najbolji policijski službenici smenjuju se zbog napisa u tabloidima; svi oni radili su na nekim vrlo važnim slučajevima, dobitnici su priznanja za svoj rad, a vlast ih sada smenjuje na osnovu nedokazanih tvrdnji iz žute štampe, pokušavajući da stopira rešavanje tih slučajeva. U ovom slučaju, radi se o zameniku Uprave kriminalističke policije i jednom od Milovićević najbližih saradnika, inspektoru Bogdanu Pušiću, koji je 26. septembra 2013. godine zatražio da bude razrešen s te funkcije zbog napisa u Kuriru koji su bili posledica unutrašnjeg spora UKP-a i jednog od neformalnih urednika ovog tabloida preko kojeg su Pušić i Milović manipulisali javnošću – Tihomira Trišića.

Problem nastaje jula 2013. godine, kada Trišić, tadašnji vlasnik i glavni urednik novosadskog magazina Akter, član Komisije za žalbe Saveta za štampu u ime Asocijacije medija i lice koje se pored toga u javnosti lažno predstavlja kao „ekspert za obaveštajno-bezbednosna pitanja“ i kao savetnik Aleksandra Vučića za bezbednost, saznaje da je radna grupa za ispitivanje 24 sporne privatizacije, na čijem je čelu tada Pušić, u istrazi slučaja pančevačke Azotare došla do njegovog imena i da se sumnja da je preko svoje novinske kuće nabavljao regresirano đubrivo, a zatim ga preprodavao, čime nastaje situacija u kojoj jedan saradnik u prljavim poslovima treba da optuži onog drugog. Znajući za sklonosti Bogdana Pušića da rezultate istraga, čije objavljivanje odlaže, koristi u svrhu ucenjivanja i iznuda lica koja bi već trebalo da proglasi osumnjičenima, Trišić u panici rešava da ga u svemu tome preduhitri i preko medija na koje je imao uticaj, kao što su RTS i Kurir, počinje da iznosi Pušićev, ali i „prljav veš“ kompletnog UKP-a, predvođenog Rodoljubom Milovićem.

Pravi primer za to je intervju u Kuriru od 8. septembra 2013. godine pod nazivom „Policijska mafija ugrožava nacionalnu bezbednost!“, u kojem Trišić tvrdi da više od trideset istaknutih urednika i novinara čine organizovanu saradničku mrežu vrha policije, posredstvom koje rukovodstvo MUP-a utiče na srpsko javno mnjenje, kompromitujući određene ličnosti. On je izjavio i da Ivica Dačić, tadašnji ministar unutrašnjih poslova, nema kapacitet da izađe na kraj s „policijskom mafijom“, jer ga ucenjuju kompromitacijom vezanom za slučaj „Miša Banana“, navodnom povezanošću s Darkom Šarićem, kao i nezakonitostima u sistemu javnih nabavki MUP-a. Kada je reč o Vučiću, sagovornik je rekao da ga kao koordinatora službi bezbednosti UKP dezinformiše i obmanjuje u vezi s rezultatima istraga: „Tada su ga informisali da je slučaj ubistva novinara Pantića u završnoj fazi istrage, uz optimističku najavu da će uskoro sve biti i rasvetljeno. To je Vučić i saopštio javnosti. Istina je sasvim drugačija, rukovodstvo policije nema nikakav značajan pomak ni u ’slučaju Ćuruvija’ ni u ’slučaju Pantić’, oni su obmanuli Vučića.“ Tokom intervjua postaje, međutim, jasno da Tihomir Trišić i dalje manipuliše i ne izneverava u potpunosti Milovića, zagovarajući „prodor u sam državni vrh Srbije pripadnika Šarićevog narko-klana“, kao i „organizovanog kriminala koji ima političko i logističko uporište u Podgorici“, čime u stvari samo dozirano kritikuje policiju, paralelno šaljući poruku čelnicima MUP-a da je i dalje spreman da radi za njih pod uslovom da ne izađu u javnost s informacijama o njegovoj krivičnoj umešanosti u predmetu „Azotara“.

U periodu od naredna dva meseca Kurir tako objavljuje da je Pušić mesecima stopirao istragu o biznismenu Petru Matijeviću, osumnjičenom da je zajedno s funkcionerima DS oštetio državu malverzacijama sa zemljištem u iznosu od četiri miliona evra; da je zaštitio svog kuma Daneta Činkovića, glavnog osumnjičenog da je u aferi „Sloga Kać“ takođe malverzacijama sa zemljištem oštetio državu za 220 miliona evra; da je Pušićeva supruga Gordana, zaposlena u gradskoj administraciji, zajedno s funkcionerima DS Borislavom Novakovićem i Dušanom Elezovićem učestvovala u izvlačenju pet miliona evra iz kase Novog Sada, koji su potom upotrebljeni u izbornoj kampanji te stranke; da je, tokom istrage koju je vodio direktor policije Milorad Veljović, reketirao vlasnika firme MB Rodić Bogdana Rodića za 65 hiljada evra, nakon čega se od istrage odustalo, a Pušić bio unapređen.[2] Petar Matijević i Borislav Novaković uhapšeni su dva dana pre nego što je Pušić zatražio da bude razrešen, navodno zbog toga što je „okarakterisan kao kriminalac, bez prava na adekvatnu institucionalnu zaštitu koju je, kako smatra, svojim dosadašnjim radom i rezultatima zaslužio“, dok je Novaković kao nekadašnji gradonačelnik Novog Sada povodom drugog slučaja ponovo uhapšen 28. novembra 2014. godine.

Za Georgijeva, sasvim suprotno, Pušić predstavlja Eliota Nesa (označitelj nakon hapšenja Miškovića obično pripisivan Vučiću), oličenje pravde, on je „nova snaga u MUP-u Srbije koja se bavi najtežim istragama u oblasti privrednog kriminala“, tabloidna žrtva za primer: „Pušić je poklekao. Nije više mogao da podnese svakodnevno prozivanje njega i supruge u novinama koje čita većina ljudi u Srbiji i zatražio je da bude smenjen ali i da posebna komisija ispita navode Kurira.“[3] Rečenica slične funkcije, ali još patetičnija, nalazi se i u tekstu Miloša Vasića, koji pokušava da učini isto s Milovićem povodom pokušaja da se premijerov maloletni sin okrivi za incident na splavu: „Čovek je s pravom uvređen i jedak: u tom potmulom spletkaroškom podzemnom ratu on je bio više puta kolateralna žrtva – ni kriv ni dužan.“[4] Indikativno, oba novinara se kao iz puške odlučuju da brane pripadnike policije, bilo samo kao paravan u alarmantnoj potrazi za svakim sadržajem koji bi se mogao upotrebiti da se napadne vlast, ili direktno instruirani i korumpirani od strane Uprave kriminalističke policije: Vasić, tako što glavnu opasnost vidi u sukobima unutar bezbednosnih službi i same policije, a ne u pokušaju da se ucenjuje predsednik Vlade Srbije; Georgijev, tako što mu je najveći problem to što tabloidi pišu protiv visokih policijskih službenika, a ne osnovana sumnja da isti službenici reketiraju potencijalno osumnjičene i usporavaju i opstruiraju istrage. Da je reč o čistom licemerju i notornoj neprofesionalnosti obojice govori i to što će, zajedno sa svitom kritizera kvaziintelektualne elite okupljene oko NUNS-a i NDNV-a, Peščanika i sličnih tzv. nezavisnih medija,[5] za u globalu neuspešan rad po pitanju spornih privatizacija, kada se bude pojavio izveštaj Evropske komisije za 2014. godinu, okriviti Vladu Srbije, a Bogdana Pušića, kojeg su svojevremeno branili, potpuno da zaborave.

Još jedan novinar blizak Upravi kriminalističke policije i Tužilaštvu za organizovani kriminal uključuje se u spinovanje Pušićeve ostavke i svojim učešćem oličava propagandnu osovinu BlicB92 – Vuk Z. Cvijić – lice koje redovno ispunjava priloge ove televizije kad god bi pomenuti državni organi želeli da poruče ono što im zakon ne dozvoljava. Kao jedan od popularizatora u nadgradnji akcije „Mreža“, pored Tamare Marković Subote, Cvijić ne propušta priliku da novinaru B92 koji s njim razgovara napomene da je Pušić svojevremeno radio i na rasvetljavanju istrage o švercu cigareta protiv optužene grupe oko Stanka Subotića. „Da li se sada sve to stavlja u pitanje, takvim napadom na njega, na to treba odgovor da daju institucije, policija, ali i kabinet premijera?“, zabrinuto će Cvijić, uz to da je poslednja referenca izostavljena iz pisanog izveštaja na sajtu.[6] Dakle, kakve veze bi insinuacija na kabinet premijera mogla da ima sa smenom Pušića, osim ako ponovo nije u pitanju nastojanje da se insinuira nekakvo nezakonito mešanje u rad institucije unutrašnjih poslova? Ispostaviće se, međutim, da je ovom intervencijom Cvijić svojim nalogodavcima učinio medveđu uslugu, jer su činjenice koje će isplivati na suđenju Stanku Subotiću još više kompromitujuće po Pušića nego sve o čemu je Kurir do tada pisao. Još jednom, dva ključna označitelja iz tetraedra bivaju tendenciozno ukrštena: Stanko Subotić i Aleksandar Vučić.

     Sledeće > 
  < Prethodno
<< Nazad na sadržaj

 
  1. „Svi u skloništa“, Peščanik, 13. oktobar 2013. (http://pescanik.net/svi-u-sklonista/; pristupljeno 12. jula 2015).
  2. „PRLJAVA ZNAČKA: Bogdan Pušić pretio i ucenjivao svedoke!“, Kurir, 20. jul 2014.
  3. „Pad srpskog Eliota Nesa“, Vreme, 3. oktobar 2013.
  4. „Ispredanje zavera na spletkaroški način“, Vreme, 5. jun 2014.
  5. Na pitanje zašto ne voli izraz ’nezavisni mediji’, Nenad Cekić, bivši direktor Radija Indeks, 27. maja 2003. godine nije ni slutio da će istinitost njegovog odgovora i dalje važiti desetak godina kasnije: „Zato što je to sada sinonim za grupu ljudi koja ide po svetu, opanjkava sopstvenu zemlju, govori da je sve odvratno i moli za pare. Evo, sada su opet nešto ugnjeteni i kada čujem da je sada gore nego pre 5. oktobra... To samo ludak može da izjavi. Zato što vas niko sada ne juri da vas ubije, za početak. Tada je to moglo, sada već ne može. Nezavisni mediji uopšte nisu nezavisni i ljudi koji su potrošili desetine miliona dinara poreskih obveznika, kako kažu na Zapadu, ne mogu da budu nezavisni. Mogu da budu objektivni, profesionalni, ali nezavisni ne mogu da budu nikako. To je jedna istrošena reč koja praktično nikada nije imala sadržaj, osim da samog sebe hvalite. To je bezveze“ („Ne pričajte gluposti posle 5. oktobra“, Hereticus: časopis za preispitivanje prošlosti 2/2008, Centar za unapređivanje pravnih studija, Beograd, 2008, str. 204).
  6. „Pušić daje ostavku, traži istragu“, B92, 26. septembar 2013. (http://www.b92.net/info/vesti/index.php?yyyy=2013&mm=09&dd=26&nav_id=758295; pristupljeno 12. jula 2015).
 
Ištvan Kaić © All Rights Reserved.
Vrh strane