Baza tekstova iz oblasti politike, kulture i psihoanalize
 
IZ CRNE GORE, S LJUBAVLJU: Moja vulva važnija od tvog projekta Foto: Oksana Toskić
Facebook Twitter Google
01.12.2018 / Prikazi

IZ CRNE GORE, S LJUBAVLJU: Moja vulva važnija od tvog projekta

<< Nazad na sadržaj
  < Prethodno
     Sledeće >

Povodom pisma upućenog zvaničnicima Evropske komisije od strane 52 organizacije koje se bave delatnostima od taksiranja žena pa sve do podsticanja održivog prostornog razvoja, 3. avgusta 2015. godine stigao je odgovor Matijasa Rueta iz Generalnog direktorata za migracije i unutrašnje poslove, koji obaveštava Ljiljanu Raičević da je s obzirom „na uznemirenost koju je na regionalnom nivou izazvala odluka o dodeli bespovratnih sredstava“ Institutu za javnu politiku, zatražio da se obustavi potpisivanje ugovora o projektu „Ženska vlada Zapadnog Balkana“ i naredio istragu o celom slučaju. Ubrzo zatim sledi drugi talas hajke istih onih medija koji su radili na tome da do takvog ishoda dođe, u kojem Blic i Kurir prenose podgoričke Vijesti uz izmenjene naslove, otvoreno se rugajući Popoviću i ismevajući ga u još većem intenzitetu nego što se to čini u Crnoj Gori. Za shodno je u svom uvodniku pod naslovom „Stvarno muški protiv ženske vlade“ 13. avgusta našao da se oglasi i glavni urednik NIN-a Milan Ćulibrk, koji stopiranje projekta koji je dobio Institut za javnu politiku naziva „ispravljenom greškom“, i istovremeno čovek koji je od nekadašnjeg predsednika Izvršnog odbora Agrobanke Dušana Antonića tražio 1.000 evra samo da bi napisao kratak tekst u njegovu odbranu, uz predočeni materijal koji jasno kompromituje organe gonjenja i optužnicu protiv njega.

Posebnu bizarnost ipak predstavlja tekst „SRAMOTA Beba nas vodi u EU“, koji se 15. avgusta pojavljuje u tabloidu Blic, kao direktna posledica gadosti koju urednik Svetomir Marjanović priređuje preko Lane Gedošević, novinarke koja je učestvovala u difamaciji Popovića i u prvom krugu hajke povodom dobijenog projekta. Da je posredi čista zlonamernost jasno je već iz prve rečenice, u kojoj se Vladimir Popović u apoziciji opisuje kao osoba koju je „pokojni premijer Zoran Đinđić izbacio iz Vladinog Biroa za komunikacije“, premda je isti taj urednik, koji je svojoj novinarki odobrio da tako nešto napiše, samo devet meseci ranije za nedeljnik Vreme od 6. novembra 2014. godine, u tekstu pod nazivom „Strogo kontrolisani vozovi“ negirao takvu tvrdnju, potvrdivši ono što su još devet godina ranije govorili i pisali Čedomir Jovanović i Dušan Mihajlović – da je Popović prostorije u Vladi napustio na nekoliko meseci iz protesta što Đinđić pregovara s tadašnjim urednikom srpskog Nacionala Predragom Popovićem, u kojem je Marjanović tada radio. U istoj rečenici izrečena je još jedna neistina na osnovu koje je i koncipiran naslov teksta, a to je da će Popović biti „jedna od centralnih figura u pregovorima Srbije o članstvu sa EU“, što znači da već u prvoj rečenici svaki njen deo predstavlja laž za sebe.

U daljem delu teksta vidi se da se ova prezumpcija izvodi na osnovu toga što je za člana pregovaračkog tima za pitanja zaštite životne sredine (poglavlje 27) sa Evropskom unijom imenovana prof. dr Anđelka Mihajlov, koja se nalazi i u Programskom timu Instituta za javnu politiku, pa se ta činjenica sada koristi da bi se preko nje difamirao Popović. Drugim rečima, poruka konzumentu glasi da sve što ima veze s Popovićevim Institutom, ljudi koji su povezani s njim – predstavlja „sramotu“, što je, kao što je samo godinu dana ranije ponovio Kurir, još Zoranu Đinđiću bilo jasno kada ga je „izbacio“. Pošto i ovde, baš kao i kod Tijanića, Popović već od prve rečenice mora da označava sve suprotno od Đinđića, namerno je prećutana najvažnija kvalifikacija osobe koja je poslužila kao puko sredstvo za njegovo blaćenje – da je prof. dr Anđelka Mihajlov takođe i bivša ministarka za zaštitu životne sredine upravo u vladi Zorana Đinđića. Nije li to po svim merilima, objektivno gledano, ipak bitniji podatak koji je kvalifikuje za sastav pregovaračkog tima od toga što se, između ostalog, nalazi i u Programskom timu Popovićevog Instituta? Jer kako bi se u protivnom mogla pratiti unapred zacrtana logika podvaljivanja u ovakvom prilogu novinarke Lane Gedošević?[1]

Tokom trajanja hajke na Popovića, Institut za javnu politiku (IJP) uputio je nekoliko dopisa stranim zvaničnicima, od kojih do danas ni na jedan nije dobio odgovor. U pismu predsedniku Evropske komisije Žan-Klodu Junkeru, od 9. jula 2015. godine, istaknuto je da najporazniju činjenicu predstavlja detalj da nijedna od organizacija koje se bave pravima žena i koje učestvuju u kampanji protiv Instituta nisu dale nijednu zamerku samom projektu, niti su ijednom rečju referirale na njegov sadržaj, nego su se isključivo bazirale na tome čija organizacija ga je dobila, uživljavajući se tako u ulogu kvazimoralnog arbitra koji procenjuje ko sme a ko ne sme da dobije određeni projekat. Obaveštavajući Matijasa Rueta, na čiji je predlog zaustavljeno potpisivanje projekta, da je nakon njegovog odgovora Ljiljani Raičević usledio novi medijski talas diskvalifikacije Instituta i njegovog direktora, u dopisu od 13. avgusta stoji: „Na osnovu svih navedenih argumenata, a u konsultaciji sa našim advokatima i članovima Odbora poverenika, odlučili smo da uložimo zvaničnu žalbu Evropskoj kancelariji za borbu protiv pronevera OLAF, upravo iz razloga očiglednog nepotizma i korupcije prilikom odlučivanja u procesu vezanom za perspektivu našeg projekta.“ Ovakva reakcija Instituta razumljiva je samo kada se uzme u obzir predistorija delovanja ove antiđukanovićevske i antivučićevske kartelske grupe nevladinih organizacija iz Crne Gore i Srbije, koja je, u moru prethodnih pokušaja, ovim prvi put konačno uspela da sabotira dobijanje projekta, izvede diskvalifikaciju IJP-a i time demonstrira monopol koji uz blagoslov pojedinih struktura unutar Evropske komisije uživa na regionalnom NVO tržištu.

     Sledeće > 
  < Prethodno
<< Nazad na sadržaj

 
  1. U reagovanju Instituta za javnu politiku povodom dugogodišnje kampanje koju vodi Blic i najave tužbe protiv ovog lista centrali kompanije Ringier Axel Springer u Švajcarskoj, izražena je i sumnja u lični motiv Lane Gedošević zbog činjenice da je godinama bila u vanbračnoj vezi sa oženjenim čovekom, nekadašnjim gradskim funkiconerom s kojim je Vladimir Popović u dugogodišnjem sudskom sporu, a kojem se danas sudi za korupciju. Reč je o Aleksandru Bjeliću, nekadašnjem vozaču premijera Zorana Đinđića, licu koje je po partijskoj liniji nakon atentata napredovalo i postalo najpre direktor marketinga Fudbalskog saveza Srbije, a zatim i koordinator izgradnje obilaznice oko Beograda. Od 2009. godine bio je na poziciji gradskog menadžera i najbliži pomoćnik Dragana Đilasa. Protiv Aleksandra Bjelića je sredinom aprila 2014. godine podneta krivična prijava zbog sumnje da je zajedno sa još osmoro lica zloupotrebio službeni položaj prilikom rekonstrukcije Bulevara kralja Aleksandra i pritom oštetio gradski budžet za oko šest miliona evra (640 miliona dinara). Više javno tužilaštvo podiglo je protiv njih optužnicu koju je Krivično vanpretresno veće Višeg suda u Beogradu potvrdilo oktobra 2016. godine, a šteta za koju se terete ukupno iznosi 860 miliona dinara. Bjelić je, baš kao i Milan Veruović i ostali članovi obezbeđenja Zorana Đinđića, naknadno promenio iskaz i na suđenju za ubistvo premijera tvrdio da je čuo tri pucnja.
 
Ištvan Kaić © All Rights Reserved.
Vrh strane