Baza tekstova iz oblasti politike, kulture i psihoanalize
 
PREMIJERI ZA BRISANJE: DJ egzibicionista Foto: Oksana Toskić
Facebook Twitter Google
01.12.2018 / Prikazi

PREMIJERI ZA BRISANJE: DJ egzibicionista

<< Nazad na sadržaj
  < Prethodno
     Sledeće >

U emisiji Rušenje Vučića – poslednji čin smenjuju se gosti koji su u više navrata skretali pažnju na posebnu osetljivost ovakvih i sličnih događaja u javnosti, s obzirom na skorašnju istoriju i atentat na premijera Đinđića 2003, pa su povlačene brojne opravdane paralele, počev od starih-novih novinara koji su učestvovali u kriminalizovanju, pa sve do sličnosti u medijskoj atmosferi i kampanjama koje su se vodile tada i ponovo od 2013. godine. Pojedini gosti su, međutim, ovaj narativ iskoristili za plasiranje dobro poznatog zavereničkog motiva, Tijanićevog „drugog prsta koji vuče oroz“ i koji „ne govori srpskim jezikom“, iz već navedenog teksta „Đinđić – Srbin pred smrt“ iz 2004, motiva koji su na suđenju Đinđićevim ubicama koristili advokati odbrane, ali i advokat oštećenog Milana Veruovića Božo Prelević – da su strane sile, a misli se na Zapad, tj. na zvaničnu Ameriku i Evropsku uniju, imale interesa da ubiju premijera najviše zbog toga što je želeo da otvori pitanje rešavanja statusa Kosova početkom 2003. godine.

Šta, dakle, aprila 2007. godine, prilikom iznošenja završnih reči, spaja odbranu jednog od oštećenih i Nenada Vukasovića, zastupnika neposrednog izvršioca atentata, ili „prvog prsta“ oroza Zvezdana Jovanovića? Upravo teorija o trećem metku, čiji je smisao ne toliko da negira da je pucano iz kancelarije 55 u Gepratovoj 14, već u tome da se pokaže da je postojao i drugi atentator, drugo „snajpersko gnezdo“, u Birčaninovoj, i da to drugo gnezdo, kako decidno navodi Vukasović – „nije odavde“.[1] A koja je namena ovakve konstrukcije, koja zapravo više nema nikakve veze sa samim ubistvom premijera, već ga samo eksploatiše? Pa, upravo to da se medijski pošto-poto održi priča „nacionalista“ kako Srbiji Amerika i Evropska unija, čiju politiku pridruživanja aktivno vodi Vlada Srbije kako u vremenu Đinđića, tako i Vučića, stalno rade o glavi, te da država ne bi trebalo da ima nikakvih razloga da im se politički, ekonomski ili društveno priklanja.[2] Najbitnije, sporni strani faktor kod svih zagovarača ovih teorija po pravilu nikada nije – Rusija, uprkos tome što su se strukture iz te zemlje ponajviše obradovale na vest o stradanju Zorana Đinđića i što su ruske obaveštajne službe bile direktno povezane s političkom strankom u Srbiji koja je kratkoročno najviše profitirala od tog gnusnog zločina.[3]

Delovi uredništva TV Pink, iako zvanično provladini, neprestano istrajavaju na reaktualizaciji ovog koncepta i deluju nasuprot zvaničnoj političkoj agendi premijera Vučića, pa je i ova emisija iskorištena da bi u njoj identične konstrukcije koje su iznosili nakon atentata iz 2003. godine, u mehanizmu delimične psihičke regresije ponovili isti tadašnji medijski atentatori Željko Cvijanović, nekada urednik Blic Newsa, Evrope i Reportera, a danas Novog standarda, i Dragan J. Vučićević, nekada urednik Nacionala, Kurira i Pressa, a danas Informera. Ovaj drugi, po prirodi egzibicionista i koji na velika vrata vraća ovog prvog, dobio je toliku moć na Pinku braneći Vučića, da je prostor ovog medija počeo redovno i sve agresivnije da zloupotrebljava tim suplementom – zagovaranjem teorija zavere, spletkarenjem, proizvoljnim interpretacijama, uvođenjem razdora među političkim saradnicima, širenjem antizapadnjačke propagande, pronalaženjem razloga za sve što se dešava na polju medijskih napada u „kolaboraciji“ sa zapadnim neprijateljem, „stranim centrima moći“, istovremeno za to optužujući pojedine članove Vlade, poput Zorane Mihajlović, Jadranke Joksimović, Kori Udovički i druge. Najgore od svega, sve ovo čini s debelim uračunavanjem efekta da će se u javnosti tumačiti da iza njegovih reči neformalno stoji Aleksandar Vučić. Šteta po Vladu Srbije od ovakve samoživosti Vučićevića, koja je, čini se, jača od njega samog i direktno vezana za karakter njegove ličnosti, podjednako je ozbiljna kao i ona uzrokovana direktnim medijskim napadima na koje inače ukazuje.

Na taj način, paralela s atentatom na Đinđića u ovoj emisiji – uzimajući u obzir da su put do studija našli i novinar Politike Miroslav Lazanski, bivša poslanica SRS i novinarka tabloida Svedok Marina Raguž i novinarka TV Palma Plus Olivera Miletović – transcendira stvarne, konkretne uzročnike i tetraedarsku medijsku matricu koja funkcioniše već više od petnaest godina, dok očajnički služi onom istom novinarskom pokvarenjaštvu kojem je sam atentat služio u vreme nakon njegovog izvršenja – svima koji su istinski mrzeli politiku Zorana Đinđića i želeli da profitiraju od tog ubistva. S jedinom razlikom što im sada odgovara da na ovaj način tumače svaku eventualnu opasnost po premijera (jer imaju mrtvog Đinđića), dok su se tada uglavnom podsmevali i relativizovali stvarne pokušaje atentata.

Zanimljivo je da Pink čini sličnu stvar u još jednom od delikatnijih momenata tokom 2015. godine – 11. jula, na dan pokušaja linča srpskog premijera u Potočarima, takođe u vanrednoj specijalnoj emisiji. U takvim trenucima brige i uznemirenosti javnog mnjenja, Pink, naizgled paradoksalno, odlučuje da dolije ulje na vatru i da za svoje prve sagovornike pozove upravo medijske delatnike koji propagiraju zapadnjačku zaveru, dok su im zajednički rusofilija i evrofobičnost – analitičara Dragoljuba Anđelkovića, nekadašnjeg ratnog huškača i glavnog urednika nedeljnika Pečat Milorada Vučelića, a odmah zatim i njegovog zaposlenika Nikolu Vrzića, ni manje ni više nego glavnog medijskog teoretičara trećeg metka, čoveka koji je, pored kolege Slobodana Ikonića, u NIN-u važio za vezu s vojnom službom bezbednosti i tadašnjim načelnikom BIA Radetom Bulatovićem, i čija knjiga na ovu temu iz 2014. godine, koju je potpisao zajedno sa oštećenim Veruovićem, trijumfuje u zaključku upravo onim što je advokat Vukasović tvrdio u završnoj reči „procesa veka“. Dragan J. Vučićević takođe je inicijator i naručilac bilborda s natpisom „Spasibo, Putin!“ („Hvala, Putine!“), koji su uoči dolaska ruskog predsednika na vojnu paradu oktobra 2014. godine osvanuli po Beogradu i za koje do dan-danas nije poznato iz čijih su sredstava finansirani.

     Sledeće > 
  < Prethodno
<< Nazad na sadržaj

 
  1. „Jer ja znam koliko Beba Popović zna i koliko neki drugi znaju, samo on ukazuje, hitno se moralo skloniti nešto, a što ova država ne sme da kaže, a to je da je postojao prvi snajper, to je prvo snajpersko gnezdo i to snajpersko gnezdo nije odavde. Ono je došlo od preko, došlo je od centara moći, a to je ono o čemu je govorio kolega Božo Prelević. Zoran Đinđić je smetao napolju, smetao je verovatno i ovde nekima, ali ovde ga nije ubila ulica, negde je došlo do kurcšlusa sa onima koji su smatrali da su oni moćnici i da su vlasnici Zorana i čitave Srbije ovde“, rekao je Nenad Vukasović 25. aprila 2007. godine u Specijalnom sudu. U ovom slučaju, označitelju Vladimiru Popoviću pripisana je uloga „engleskog obaveštajca“, kako je to umeo da tvrdi Jovica Stanišić, bivši načelnik Službe državne bezbednosti Srbije (Petrović, A., Čarnić, D., Proces KP 5/03: ubistvo Zorana Đinđića. Knjiga 3, Din sedma sila: Multinacionalni fond kulture, Beograd, 2008, str. 190).
  2. Advokat Goran Petronijević, branilac Željka Tojage, zastupao je u svojim završnim rečima 27. aprila 2007. godine pred Specijalnim sudom zavereničku tezu da premijer Srbije „nije ubijen nego streljan“ (kao i Tijanić u mnogim tekstovima), u sklopu koje je u letu pokušao da diskvalifikuje kako izveštaj balističara iz Vizbadena, tako i razloge za uvođenje vanrednog stanja, tj. akcije „Sablja“: „Dakle, imamo Albance i njihove saveznike Sjedinjene Američke Države, koje su im obećale državu i ovih dana ozbiljno na tome rade, i imamo hrvatske i muslimanske interese u Bosni i opet njihove saveznike Sjedinjene Američke Države i Nemačku. To je ista ona Nemačka, gde se i gospodin Danilović [Rajko, prim. aut.] zna, nalazi Vizbaden. Ove stvari ne smeju nikako da se zaborave, ako je neko imao interesa da zaustavi Srbiju u integracijama u tom trenutku, ako je neko imao interesa da Srbija ne postigne te ciljeve koje je u tom trenutku pokojni premijer pomenuo i insistirao i u Nemačkoj i ovde i na svim tim tadašnjim njegovim javnim pojavljivanjima, da se otvori pitanje i da se rešava pitanje Kosova. Ako je nekome odgovaralo da se destabilizuje zemlja, da se naruši ustavno uređenje, što je učinjeno onim nezakonitim, odnosno neustavnim uvođenjem vanrednog stanja, onda je to odgovaralo nekome spolja, a ne nikome ovde i to je i postignuto“ (Isto, str. 337). Koliko se ove reči razlikuju od onog što danas u manje-više prikrivenoj formi s ciljem odustajanja od politike pridruživanja Evropskoj uniji zastupaju Dragan J. Vučićević, Željko Cvijanović i njima slični?
  3. O vezi ruskih struktura i DSS-a lider LDP-a Čedomir Jovanović, u intervjuu za emisiju Insajder, emitovanu 11. aprila 2005. godine na TV B92, na dan njegovog svedočenja u Specijalnom sudu u procesu za ubistvo premijera, prvi put navodi da je 6. oktobra 2000. godine, dan nakon demokratskih promena, održan tajni sastanak između Slobodana Miloševića, Vojislava Koštunice i tadašnjeg šefa ruske diplomatije Igora Ivanova, na kojem je dogovoreno da bivši jugoslovenski predsednik neće biti izručen Hagu: „Tada je definisana politika koju ja danas zovem politikom zločinačkog udruženja. Tada je Milošević od Koštunice zatražio objašnjenje za sve što mu se desilo, uz komentar da je bio blagonaklon prema njemu. U jednom trenutku se razgovaralo o ideji da Milošević bude savezni premijer, što je Koštunica odbio uz komentar da bi ekstremisti u DOS-u tako nešto sprečili“ (Petrović, A., Čarnić, D., Proces KP 5/03: ubistvo Zorana Đinđića. Knjiga 2, Din sedma sila: Multinacionalni fond kulture, Beograd, 2008, str. 78).
 
Ištvan Kaić © All Rights Reserved.
Vrh strane