Baza tekstova iz oblasti politike, kulture i psihoanalize
 
PREMIJERI ZA BRISANJE: Kopernikanski obrt Foto: Oksana Toskić
Facebook Twitter Google
01.12.2018 / Prikazi

PREMIJERI ZA BRISANJE: Kopernikanski obrt

<< Nazad na sadržaj
  < Prethodno
     Sledeće >

Izvršni urednik Vijesti Željko Ivanović povodom feljtona u Pobjedi oglasio se 29. aprila 2010. godine tekstom „Hvala Vladi za policijski dosije u 43 nastavka“, u kojem je rekao da su on i Šćekić kredit iz CKB-a 9. oktobra 2007. podigli kako bi otkupili deonice WAZ-a koji je tada doneo odluku da napusti Vijesti i da bi odbranili svoje bogatstvo i „nezavisnost“ od želje vlasti da kontroliše njihovu uređivačku politiku – kao i jednom pre toga, tokom feljtona, 21. marta – oba puta forsirajući tezu da se „iz kriminalnih krugova krenulo sa blaćenjem novinara, javnih ličnosti, predstavnika NVO sektora, svih onih koji predstavljaju opasnost za kriminalce“. Medij u kojem je Srđan Kusovac glavni urednik, Ivanović je nazvao „Šarićevim novinama“ i stereotipno ga izjednačio sa Identitetom, nekadašnjim listom „zemunskog klana“, za koji je, uzgred, pisao jedan od njegovih tadašnjih suparnika, Nebojša Medojević, koji će to i ostati sve do 2007. godine.

Štaviše, ova dvojica vodila su žučnu raspravu tokom 2005. godine, što u svojoj knjizi Anatomija jedne hajke beleži novinar Šemsudin Radončić, kada je Ivanović, koji je tada branio Mila Đukanovića, tj. suverenističke težnje Crne Gore, tekstom u Vijestima od 21. septembra 2005, u vreme dok Venecijanska komisija već uveliko razmatra nacrt crnogorskog zakona o referendumu, optužio Medojevića za sve ono što će samo dve godine kasnije činiti i on sam – da se tajno sastajao s Borisom Tadićem, da se „tako svrstao uz srpsku, dakle, anticrnogorsku opoziciju“, da „za svog saborca promoviše Miodraga Lekića koji bezrezervno promoviše beogradski koncept uređenja odnosa i poput Tadića brine zbog narastanja antisrpstva u Crnoj Gori“, da pravi „kardinalnu grešku, poput onih iz Brisela, Vašingtona i Podgorice koji su u posljednjih pet godina pokušali da delegitimišu i skinu Đukanovića uz pomoć Beograda i kroz koketiranje sa konzervativnim i prosrpskim dijelom Crne Gore“, kao i da se „zamjenom teza privatna i korumpirana država veže za nezavisnost, iako je ona čedo Beograda“.[1]

Nešto manje od godinu dana posle uspešno održanog referenduma i crnogorskog proglašenja nezavisnosti, negde baš u vreme kada WAZ otkriva „crne kase“ i odlučuje da zbog prakse istrajavanja u nelegalnom i neprofesionalnom radu napusti suvlasnike iz Daily Pressa, medijski kartel i lica povezana s Miodragom Perovićem okreću se za 180 stepeni i iz sve snage počinju otvoreno i kategorički da napadaju vlast koja ih je stvorila. Označitelj Đukanović opet postaje onaj diktator iz Miloševićevog vremena koji je odgovoran za desant na Dubrovnik, švercer Mire Marković kojeg je štitio Zapad, slično kao što se od 2013. godine u Srbiji vreme na silu vuče unazad u vezi s Vučićem i ne dozvoljava mu se da poprimi bilo kakvo drugo ili novo značenje osim radikala i huligana-zvezdaša koji 1995. godine sa skupštinske govornice govori o „sto muslimana za jednog Srbina“. Na taj način se Perović približava dojučerašnjem oponentu Medojeviću, Kneževiću i ostalim propagatorima afere „Nacional“, kao i civilnom sektoru i ubrzo organizacijama kao što su OCCRP i njegovo čedo MANS. Razloge za ovakav preokret Radončić daje na narednoj strani knjige: „Svi su očekivali da svoju borbu za Suverenu naplate ministarskim, ambasadorskim ili direktorskim mjestima u državnim medijima. Kuta [Esad Kočan, urednik Monitora, prim. aut.] se, pouzdano znam, nadao Pobjedi, jer prva ljubav zaborava nema. [...] Milka [Tadić Mijović, prim. aut.] željela je TV CG, Željko Ministarstvo finansija, a Miško tron Svetog Petra Cetinjskog. Ali nijesu usaglasili želje i mogućnosti, pa su se onako ’nesrećni, neostvareni i frustrirani’ okrenuli protiv dojučerašnjeg gospodara i stali u kolonu Borisa Tadića.“

Tako je WAZ silom prilika u tzv. crnim kasama otkrio upravo onaj kanal ilegalnog finansiranja Vijesti koji će mu s vremenom postati glavni izvor prihoda i veza sa firmom Telekom Srbija, koja je, preko svojih sopstvenih crnih fondova, „na ruke“ davala novac i finansirala antiđukanovićevsku, tj. „antikriminalnu“ kampanju po nalogu Borisa Tadića, tadašnjeg predsednika države i Demokratske stranke. Štaviše, u intervjuu koji je 15. maja 2015. godine dao za portal Fairpress, Šemsudin Radončić će reći da su ove privatne medijske strukture s vremenom dobile toliku moć da su postale i inicijatori i osnivači političko-opozicionih blokova Pozitivne Crne Gore, Demokratskog fronta, a kasnije i URA-e, da im zatim pružaju medijsku logistiku i da ih kadrovski uređuju, te da politički tok-šou Piramida, koji se emitovao na TV Vijesti, služi kao poligon za promociju i afirmaciju ljudi koji bi uskoro postali istaknute javne političke ličnosti tih blokova, a za koje pre toga niko nikad nije čuo.[2]

Zbog izjave da očekuje podizanje optužnice „u slučaju dnevnog lista Vijesti, a povodom sumnji u berzanske špekulacije vlasnika, urednika i novinara tog lista“, kao i u slučaju krivičnog delovanja i povezanosti CKB i Vijesti, Miodrag Perović je 1. aprila 2013. godine u istoimenom tekstu vrhovnu državnu tužiteljku Ranku Čarapić nazvao „vrhovnom režimskom sluškinjom“.[3] Odmah je upregnut mehanizam odbrane na način da je Perovićevo akademsko zvanje trebalo kontrastirati s amplifikovanim terminima „medijski bos“ i „glavni bos mafije“, čime bi se optužbe na njegov račun konzumentu učinile kao besmislene i neuverljive, pa je zbog toga Željko Ivanović cinično napisao: „Sad znamo da Miško Perović nije ugledni profesor Univerziteta i promotor otvorenog društva i evropskih vrijednosti, već vođa medijske mafije“. Ili pak Balša Brković, kolumnista Vijesti, koji Perovića eufemizira kao „dobrostojećeg čičicu“: „Nije li Crna Gora jedina država na svijetu gdje je glavni bos mafije jedan univerzitetski profesor matematike?“[4]

Sistem medijske manipulacije razrađen je za toliko kratko vreme da je Kusovac u svom feljtonu već taksativno mogao da nabroji motive koji su se preko ovih medija ustalili i postali šablon za čitavu crnogorsku opoziciju, gde lista motiva do te mere odgovara delovanju i antivladinih medija u Srbiji od 2013. godine, da je sličnost više nego impozantna, ako se, zasada, uslovno govoreći (Dru Saliven), izuzme deo o narkoticima: „1. Crnogorska vlast je apsolutna, kriminalna, otuđena od naroda; 2. Vlast počiva na krijumčarenju narkotika – organizovani kriminal uživa zaštitu vlasti; 3. Institucije (prije svih pravosuđe i policija) u potpunosti su pod kontrolom (izvršne) vlasti; Agencija za nacionalnu bezbjednost je svemoćna; postoje ’paralelne institucije’; 4. Na čelu institucija nalaze se kadrovi slijepo lojalni Milu Đukanoviću; 5. Opredjeljenje za EU nije istinsko ni iskreno; 6. Malobrojni ’slobodni’, tj. ’nezavisni’ mediji pod pritiskom su; 7. Narod je poput zombija umrtvljen, intelektualci su politički i društveno impotentni ili su potkupljeni; 8. Međunarodna zajednica iz neznanja, tj. nemanja ’pravih informacija’, iz nesnalaženja, tj. lošeg ’sagledavanja situacije’, iz pragmatizma ili trećih razloga ili svega toga zajedno podržava ’nedemokratu’ Đukanovića i njegovu vlast.“[5]

     Sledeće > 
  < Prethodno
<< Nazad na sadržaj

 
  1. Radončić, Š., Anatomija jedne hajke, OKF, Cetinje, 2013, str. 163–164.
  2. „UNCUT: Šemsudin Šeki Radončić“, Fairpress.eu, 15. maj 2015. (http://www.fairpress.eu/me/blog/2015/05/15/uncut-semsudin-seki-radoncic/; pristupljeno 2. oktobra 2015).
  3. Budući da ga je osetio na svojoj koži, Radončić, koji je nekada radio u Monitoru, opisao je čitav tok ove propagandne tvornice po fazama, odnosno šta je sve potrebno da bi se finalizirao medijski proizvod pod nazivom „agent, špijun ili sluga režima“: „Sve počinje tako što Perović ili neko od njegovih ortaka detektuje ko ’nezavisnim medijima’ pravi probleme. Onda se pristupa moralnoj likvidaciji markirane mete po mafijaškom sistemu ’nema čovjeka – nema problema’. Ostalo je stvar tehnike: svakodnevnim brifovanjem svih urednika ortaci plasiraju dezinformaciju iz ’vrlo povjerljivog izvora’ da je ’taj i taj’ opasan agent režima ili Milov plaćenik. Onda tu laž, kao golu istinu, Perovićevi urednici u ’najvećem povjerenju’ prenesu svojim novinarima i saradnicima, a oni, u koncentričnim krugovima, svojim supružnicima, prijateljima, kolegama. Kada se laž sa vrha piramide spusti u bazu, onda se s hajkom vođenom iza kulise izlazi na otvorenu scenu: neko od Perovićevih novinara ili iznajmljenih kolumnista napiše tekst sa jasnom aluzijom na to ko je špijun režima. A kada ’kruška sazri’, nezavisni policijski posrednik ili neko sa njegovog platnog spiska javno optuže žrtvu da je režimski agent, kriminalac, ratni zločinac ili zaštitnik ratnih zločinaca... Potom Perovićevi novinari – saradnici drugih redakcija – pozivajući se na pisanje Vijesti ili Monitora, svoje laži prenose u drugim medijima kao pisanje ’nezavisnih crnogorskih novina’. [...] Kako bi hajka Miška Nezavisnog ličila na građanski otpor, isti ljudi će organizovati potpisivanje otvorenih pisama i peticija ’nezavisnih intelektualaca’ sa Perovićeve fabričke trake. Ko odbije da potpiše peticiju, crno mu se piše: taj je za moćne ’nezavisne medije’ prekrižen, više ne postoji, nema ga, sve da dobije i Nagradu Evropske unije za književnost, kao Andrej Nikolaidis, na primjer. Za potpisnike, naravno, slijedi mrkva: već u narednom broju Monitora ili Vijesti dobiće priliku da napišu kolumnu, ili poziv da na TV Vijesti učestvuju u nekoj debati u svojstvu eksperta“ (Radončić, Š., Anatomija jedne hajke, OKF, Cetinje, 2013, str. 58–59).
  4. Isto, str. 220–221. Isti kolumnista Brković 11. maja 2012. godine u Monitoru: „Cijela ta imbecilna priča ovdašnjih gebelsovskih propagandista je zapravo – smiješna. Mislite da iko u Crnoj Gori (gdje se dobro zna ’šef’ svega i svačega) vjeruje da je ovdje šef mafije jedan profesor univerziteta? Zar neko zaista vjeruje da se u Crnoj Gori u sukob sa Đukanovićem ulazi da bi se – obogatilo. Zna se što se dobro plaća u našoj domovini – ljubav prema diktatoru, a ne kritikovanje. Iz kontakta sa ljudima vidim da čak ni aktivisti DPS-a ne vjeruju u sve te propagandne gluposti jednog novinarsko-pjesničko-udbaškog kruga...“ (Isto, str. 266).
  5. „U maniru mafijaških tabloida“, Pobjeda, 22. april 2010.
 
Ištvan Kaić © All Rights Reserved.
Vrh strane