Baza tekstova iz oblasti politike, kulture i psihoanalize
 
SVE JE LAŽ I SVE JE PREVARA: Prenesi ono što smo poslali drugima da objave Foto: Oksana Toskić
Facebook Twitter Google
01.12.2018 / Prikazi

SVE JE LAŽ I SVE JE PREVARA: Prenesi ono što smo poslali drugima da objave

<< Nazad na sadržaj
  < Prethodno
     Sledeće >

Zbog Prorokovićevih i Šešeljevih izjava, podgorički Dan je 3. decembra 2001. godine u stanju da predstavi kao neupitne konstrukcije o tome da je Đinđić u čvrstoj vezi sa „surčinskim klanom“, da u Surčin redovno svraća sa svojim saradnicima, da mafija snabdeva sve njih luksuznim automobilima, dok zauzvrat Đinđić tu istu mafiju bodri „u poslovima trgovine naftom, drogom i cigaretama“, ali bez uspeha „da ih prevede u legalne ekonomske tokove“.[1] Motiv s „naftom“ posuđen je od Aleksandra Tijanića, koji tu etiketu lepi još 24. novembra 2000. godine u tekstu „Zašto Koštunica neće preživeti Đinđića“, napisanom za banjalučke Nezavisne novine, odmah nakon neuspeha da preko Gorana Svilanovića dođe na čelo lista Politika, za šta direktno optužuje Đinđića i zbog toga radikalizuje odnos prema njemu i njegovim saradnicima, a naročito prema Vladimiru Popoviću: „Samo je potrebno da pre republičkih izbora poverimo svu vlast kancelaru Zoranu i njegovoj vladi izabranoj po njegovom diskrecionom pravu. Na stranu što u njegovom štabu sede bar dvojica budućih ministara, dve bebe koje zaslužuju počasnu značku doživotnog člana Gestapoa. Ne samo što su za vreme bombardovanja bili u Beču, ili što su se obogatili švercom nafte iz Makedonije u vreme sankcija, već što u svojoj alavosti, političkoj i finansijskoj, nemaju limita, nemaju obraza, a Boga se ne boje.“[2] Dve nedelje kasnije, u istom listu Tijanić će napisati: „Jedna ružičasta televizija (Pink), pod visokim pokroviteljstvom starih i novih snaga, posredstvom Vladimira Popovića, demokratskog čoveka koji povezuje Zorana, Milorada, Pink, reklame, kampanju, cigare i naftu, rodila je ovih dana novu bebu: informativni program“,[3] da bi nakon ukidanja vanrednog stanja, 2. jula 2003. u Srpskoj reči, uz sve prateće motive, kao pre njega Đinđić, Popović bio proglašen za najmoćnijeg čoveka u Srbiji: „Tu je zatim, ovaj tzv. reklamni stručnjak, koji je švercovao naftu iz Makedonije, koji se obogatio deleći pare sa vlasnicima dve privatne televizije i sa direktorima marketinga dve velike državne televizije (jedne pokrajinske i jedne ovdašnje). On je inače, najmoćniji čovek države koji je postao to zahvaljujući činjenici da je bio neka vrsta ađutanta pokojnog premijera.“[4]

Satanizacija pokojnog premijera i ljudi oko njega jasno se tako sprovodi posredstvom slike amoralnosti,[5] čoveka koji je „spreman da proda i rođenu majku“ zarad ostvarenja sopstvenih ciljeva ili koji „maksimalno iskoristi svakog prijatelja, a zatim ga odbaci“, i istovremeno slikom neograničene moći.[6] Bliska prijateljica Zorana Đinđića još iz studentskih dana, Vesna Pešić u svojoj knjizi Divlje društvo ovaj model opisaće citirajući neimenovanog prijatelja: „Mrze Đinđića jer su inferiorni i zavidni. Zato što on nema autoritet iznad sebe. Ni crkvu, ni Nikolu Pašića, ni Staljina, ni Amerikance, ni Tita, ni Dražu, ni kralja, ni tatu, ni mamu, ni rodni kraj. Moraš, bato, nečemu da se potčiniš, jer ako nećeš, ti se onda kao smatraš boljim od nas… A plus ih još i svaki put izradi, jer je pametniji. To su naprosto patrijarhalna, konzervativna govna, koje nervira kad neko nekažnjeno odbija da se potčini nekom autoritetu.“[7] Na tribini održanoj 24. aprila 2013. godine, Vesna Pešić, podstaknuta jednim tekstom Slavoja Žižeka povodom skorašnje smrti nekadašnje britanske premijerke Margaret Tačer,[8] tvrdila je da je Srbiji potrebna pozitivna autoritarna vlast – „čvrsta ruka“ – kakvu vidi u postupcima Dačića i Vučića. To će ujedno biti poslednji put da sociološkinja na takav način javno želi da govori o ključnim akterima iz aktuelne vlasti.

Motive o „drogi i cigaretama“ pak novinarka Dana Marina Borozan, koja će, slično kao i Proroković, svoju karijeru završiti po ubistvu Zorana Đinđića, prepisuje iz hrvatskog Nacionala, koji tada već uveliko u serijama piše o navodnim nezakonitim zajedničkim poslovima lidera Crne Gore i Srbije, ili kreativno nadograđivati tako što će pozivati predstavnike Demokratske stranke Srbije ili Srpske radikalne stranke, kao i crnogorsku prosrpsku opoziciju, oličenu u Socijalističkoj narodnoj partiji (SNP), da komentarišu i razrađuju građu iz Nacionala. O kontroverznoj saradnji zagrebačkog i podgoričkog lista i njihovom uticaju u Srbiji, Ćurgus će napomenuti: „Posebno je zanimljivo da je hrvatski Nacional najviše prenošen u ’patriotskim’ novinama, poput podgoričkog Dana. Poseban kuriozitet predstavlja podatak da su se ’ekskluzivni’ tekstovi Nacionala istoga dana pojavljivali i u Danu, što samo potvrđuje stepen sinhronizacije u kampanji protiv Zorana Đinđića. Ilustracije radi, u srpskim medijima objavljeno je više od 2.000 tekstova koji su prenosili ili obrađivali tekstove iz hrvatskog Nacionala. Kuriozitet predstavlja i to što je DSS tražio da se formira parlamentarni anketni odbor koji bi ispitao relevantnost pisanja Nacionala.“[9]

Jedan od tekstova nastalih po tom ključu, čiji je autor izvesni Sead Husić, Bošnjak školovan u Nemačkoj i saradnik nemačkog Financial Timesa, dospeva u srpsku redakciju medija Deutsche Welle avgusta 2001. godine i objavljuje se pod naslovom „Pomućen imidž bezgrešnog reformatora“. Kao klasična demonstracija mehanizma kojim se i dan-danas služi ova interesno povezana, uzajamno uslužna i prećutna – stoga, mafijaška mreža – pomenuti tekst, koji Mila Đukanovića i Zorana Đinđića optužuje za kriminalne radnje, nastao je kao varijacija na temu najmanje dva druga teksta. Autor prvog je Željko Cvijanović, koji je identične teze objavio na sajtu Instituta za izveštavanje o ratu i miru (IWPR), organizacije koja, baš kao što to danas čini mreža BIRN, ima funkciju da određenu sliku o događajima u Srbiji ne plasira direktno u Srbiju, već prevashodno raširi svojim partnerima u regionu i šire u inostranstvu, kao materijal koji će novinari u tim redakcijama koristiti kako bi o istim događajima pisali na identičan način, pozivajući se na „izvore iz Srbije“. Kada se ta polovina ciklusa izvrši, onda isti ti koji su inicijalno stvarali i slali plasirane materijale, sada preuzimaju ono što je deriviralo iz njihovog postupka, šalju svojim saradnicima u redakcijama po Srbiji, koji pišu nove izveštaje, ovoga puta pozivajući se na „strane izvore i medije“, sve da bi se dobilo na utisku da strana štampa i javno mnjenje tih država tako percipiraju stvari, zatvarajući krug ove prljave rabote i stvarajući dodatni pritisak na aktere u tekstovima koji su od početka jedina meta. Upravo to su Cvijanović i Gordana Igrić, tadašnja urednica IWPR, učinili sa tekstom Seada Husića.[10] Ovakve medijske transverzale i pozadinski putevi, kao što je već rečeno, preuzeti su u vreme vlasti Vojislava Koštunice i Borisa Tadića i kao već postojeći iskorišćeni u smislu dovoljnog razloga da bi se pokretali istražni postupci, podizale optužnice i vodili montirani procesi. Na sličan način napise u Nacionalu koristilo je i italijansko tužilaštvo u Napulju i Bariju, očajnički i prenaglašeno pokušavajući da u optužnicu uključi Mila Đukanovića.

Petnaest godina kasnije, po sličnom mehanizmu „autsorsinga“, već dan nakon hapšenja dvadeset državljana Srbije, od kojih je četrnaest bilo umešano u pripremu i podršku terorističkog akta pucanja u građane i izazivanja nereda ispred Skupštine Crne Gore neposredno posle saopštavanja rezultata parlamentarnih izbora 16. oktobra 2016. godine uveče, u Beogradu je pripremljen članak koji potpisuje iskusni švajcarski novinar i istoriograf Andreas Ernst, i poslat da se objavi u Neue Zürcher Zeitungu, čiji je Ernst stalni saradnik i na čijem sajtu pod naslovom „Der Pate von Podgorica“ („Podgorički kum“) izlazi 18. oktobra u osam sati ujutru. Povod za ovakav naslov ovaj „profesionalac“ pronašao je na društvenim mrežama i to u fotografiji koju je u izbornoj noći postavio poslanik DPS-a Predrag Sekulić, na kojoj se vidi kako Đukanović i njegove partijske kolege u prostoriji izbornog štaba sede i prate televizijski program. Detalj da je premijer Crne Gore sedeo u fotelji, a ostali koji su stali u kadar na trosedu, iskorišćen je zatim kako bi se Đukanovićeva fotografija uporedila s onom iz filma Frensisa Forda Kopole Kum, na kojoj poznati glumac Al Paćino, koji tumači ulogu mafijaškog bosa Don Korleonea, sedi u fotelji, iako se svaka sličnost dveju fotografija na toj činjenici i završava (čak ni poza sedenja nije slična). Na taj način sasvim je jasno da se scena iz filma nasilno ugurava u označitelj samo zbog označenog koje nosi – „mafijaški bos“ – te stoga i Ernstov članak samim tim u startu računa s tom primordijalnom predstavom; ovu manipulaciju najpre lansiraju podgoričke Vijesti, a od njih je, prema dogovoru Ivanovića i Simonovića, odmah 18. oktobra preuzima beogradski Blic, pod nazivom „DON MILO Selfi dana: Milo Đukanović kao Kum!“.

Koncept Ernstovog članka pak usko je povezan s njegovom ulogom i sažet već u lidu, tj. u prvom pasusu, koji obično ima ulogu novinskog rezimea, mada se, vrlo zanimljivo, u ovom slučaju ništa od toga što tu stoji ne navodi, a kamoli razrađuje, ni u jednom delu teksta koji sledi, što će reći da je ponovo reč o tendenciozno nabačenom materijalu, koji će konzument u najvećem broju slučajeva, uz naslov, jedino i pročitati, te tako ujedno prevideti njegovu nelogičnost i neprofesionalnost. „Prepoznatljivi scenario Bebe Popovića, spin-doktora crnogorskog premijera: noć uoči izbora u nedelju naoružana grupa ubacila se u Crnu Goru. Reč je o 20 Srba naoružanih jurišnim puškama, pod komandom bivšeg generala Žandarmerije. Njihov zadatak: napadi na državne institucije i otmica Mila Đukanovića. Nalogodavac: neimenovana opoziciona partija. Međutim, kako su preneli mediji lojalni vladi, grupa je brzo uhapšena zahvaljujući budnosti policije. Da li je spin-doktor ovoga puta malo preterao?“, treba da glasi relativizatorski ključ tumačenja događaja u Crnoj Gori za sve one medije koji će istog dana, time što je to izašlo u Neue Zürcher Zeitungu, dobiti opravdanje da po istom rukopisu razlažu interpretaciju koja treba da abolira ubice i teroriste u pokušaju, uključujući tu i RTS, novinarke Jelenu Obućinu i Oliveru Kovačević i njihove emisije Oko i Da možda ne, specijalno pravljene radi spinovanja ovog slučaja za sto osamdeset stepeni, u klasičnu kriminalizaciju Crne Gore.[11] Ernstova baljezgarija tako se vraća u Beograd iz kojeg je i potekla i tu prevodi kao „ozbiljna analiza uglednog švajcarskog lista“, čime je transverzalni ciklus upotpunjen. Nijedan od pomenutih medijskih delatnika, uključujući i autora teksta upotrebljenog kao katapult ili odskočna daska da bi kampanja dospela i u mejnstrim medije (jer ako Neue Zürcher Zeitung nešto tvrdi, to se mora uzeti u obzir), u svetlu nepobitnih dokaza o pripremi terorizma koji će isplivati samo nekoliko dana kasnije, nije se do dan-danas izvinio niti osetio odgovornim za širenje dezinformacija.

     Sledeće > 
  < Prethodno
<< Nazad na sadržaj

 
  1. Ćurgus-Kazimir V., Hajka – Analiza medijskih napada na Vladu Zorana Đinđića, Evropski centar za toleranciju, Beograd, 2009, str. 140.
  2. Slučaj službenika Aleksandra Tijanića, Komitet pravnika za ljudska prava, Beograd, 2005, str. 61.
  3. Isto, str. 62.
  4. Isto, str. 113–114.
  5. O iskorišćavanju ovog „hendikepa“, koji je kao označitelj Zoran Đinđić dobio od Jovice Stanišića, svedočio je pred Specijalnim sudom 13. aprila 2005. godine Vladimir Popović: „Znači, napravio sam ovu digresiju da bih rekao kakav je Zoran Ðinđić bio čovek i da kažem da nije bio od onih koji, kao, danas si mu drug, ’strašno mu je puno Jovica u životu učinio’, a on ga je onda izdao. Stvar je obrnuta. Ništa mu u životu nije učinio, ali zbog te hipoteke koju je imao kao čovek koji ostavlja prijatelje, zbog toga što je imao hipoteku da je izdajnik, pragmatik i tako dalje i tako dalje, radio je i stvari koje su ga nekada, kasnije, kada bi se to saznalo ili ne, puno koštale, jer je ta njegova veza sa Jovicom Stanišićem u javnosti predstavljena kao veza, navodno, dva najbliža saradnika [...] Bez obzira šta se o njemu pričalo u drugim krugovima, ali je znao da je Zoran takav čovek i da lako može da manipuliše time što je Zoran hendikepiran jer ne sme sebi da dozvoli ono što Koštunica može; jer, Koštunica je čovek koji nema potrebu da dokazuje da je patriota, da je Srbin, da je nacionalista, dok je Zoran izdajnik, Nemac, ne znam već šta je, on mora da se dokazuje svakog dana i to je taj hendikep“ (Svedočenje pred Specijalnim sudom Vladimira Popovića na suđenju za ubistvo Zorana Ðinđića, Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, Beograd, 2006, str. 29).
  6. Baš kao što je za Đinđića važilo da bi „prodao i svoju rođenu majku“, tako je za Popovića analogna etiketa bila da „kada čestita rođendan svojoj majci, u stvari želi srećan rođendan samom sebi“. Još 1998. godine u tekstu „Titanik Đinđić“, u svojoj stalnoj kolumni za Dnevni telegraf, čiji je urednik bio Slavko Ćuruvija, Tijanić je pisao: „Da se Đinđić sa svojom [suprugom, prim. aut.] Ružicom potapao uz ’Titanik’ kao Di Kaprio i ona debela devojka, i da je ostalo jedno mesto na priručnom splavu, lider demokrata bi pokazao svu svoju nesebičnost: udavio bi Ružicu! Ali ne pre nego joj objasni da to čini jer, i pored najbolje volje, nema snage da Srbiju liši sebe!“ (Slučaj službenika Aleksandra Tijanića, Komitet pravnika za ljudska prava, Beograd, 2005, str. 41).
  7. Pešić, V., Divlje društvo: kako smo stigli dovde, Peščanik, Beograd, 2012, str. 115.
  8. „Hrabrost odluke“, Peščanik, 20. april 2013. (http://pescanik.net/hrabrost-odluke/; pristupljeno 17. maja 2015).
  9. Ćurgus-Kazimir, V., Hajka – Analiza medijskih napada na Vladu Zorana Đinđića, Evropski centar za toleranciju, Beograd, 2009, str. 54.
  10. Isto, str. 63.
  11. „MILO, KUM PODGORICE Ugledni švajcarski list o crnogorskoj izbornoj predstavi po scenariju Bebe Popovića“, Blic, 18. oktobar 2016.
 
Ištvan Kaić © All Rights Reserved.
Vrh strane