Baza tekstova iz oblasti politike, kulture i psihoanalize
 
...AND JUSTICE FOR ALL: Asocijacija medija asocira me na mafiju Foto: Oksana Toskić
Facebook Twitter Google
01.12.2018 / Prikazi

...AND JUSTICE FOR ALL: Asocijacija medija asocira me na mafiju

<< Nazad na sadržaj
  < Prethodno
     Sledeće >

Paralelno s ovim, početkom juna 2009. godine Branko Radujko i kompanija Telekom, preko koje se u senci vodi hajka protiv Subotićeve firme, puštaju menicu, a zajedno i u koordinaciji sa njima to čine i Večernje novosti Manojla Vukotića, koji tada već gotovo punu deceniju uz Politiku vodi anticrnogorsku kampanju. Ova akcija Telekoma i kompanije Novosti, koja je u vlasništvu Milana Beka, iako kupljena parama Stanka Subotića, automatski blokira račun Future plus zbog neizmirenih obaveza prema klijentima, od kojih su najglasnije medijske kuće. Nebojši Jestroviću je jasno šta se dešava: da je „simultano“ puštanje menica predumišljeno i da ima pre svega političku konotaciju, budući da se u javnosti problemi većine velikih trgovinskih lanaca u Srbiji usled svetske ekonomske krize odjednom koncentrišu i apostrofiraju samo kao Futurini, što je i bio cilj Milosavljevićevih izjava. Namera je po hitnom postupku oterati preduzeće „optuženog švercera cigareta“ (analogon Dojčinovićevog oksimorona u vezi sa Šarićem) u stečaj, po sugestiji koju je tadašnji predsednik Srbije Boris Tadić dao još 2007. godine kada je rekao da nije srećan zbog činjenice što je Stanko Subotić vlasnik najveće distributivne mreže za prodaju štampanih medija u Srbiji. Bez ikakve najave, menica firme Novosti a. d. u iznosu od 53 miliona dinara i starosti od 50 dana (a ne 90 dana kako je tvrdio Vukotić) puštena je 4. juna, tačno na dan sastanka koji je menadžment Future održao s predstavnicima brojnih štampanih medija, na kojem je bio prisutan i predstavnik Novosti – u nameri da se minira svaka mogućnost dogovora. „Zbog tako nekorektnog čina, Futura plus je bila prinuđena da, isključivo iz komercijalnih razloga, smanji tiraž Večernjih novosti na zakonski minimum“, navodi se u saopštenju kompanije od 6. juna.

Ovakav potez distributera razbesneo je udruženi kartel medijskih firmi, i za tili čas, UNS, NUNS i čitava priručna svita ponovo će se naći na istoj strani, providno braneći svoje zajedničke lukrativne interese. Sutradan od puštanja menice, 5. juna, Večernje novosti stavljaju se u poziciju žrtve, onako kako to samo mediji umeju, i osujećeni udruženi poduhvat Radujka i Vukotića karakterišu u svoju korist kao „skandalozni potez distributera“, tvrdeći da tako nešto decenijama nije zabeleženo u srpskom novinarstvu i da će potražiti obeštećenje sudskim putem, uz obećanje, tj. pretnju, da će o svemu obavestiti nadležne državne institucije i inspekcije.[1] Ali čemu traganje za institucijama kada već u istom tekstu spremljeni komentar ima niko drugi do Božidar Đelić, tadašnji potpredsednik Vlade za evropske integracije i lice koje je ključno uticalo na raspodelu sredstava iz fondova Evropske komisije medijima i nevladinom sektoru u Srbiji u periodu od 2008. do 2012. godine – da urgira da se „spreče pritisci na medije“? Kao po komandi, 6. juna javlja se Ljiljana Smajlović, predsednica UNS-a, koja u saopštenju organizacije koju godinama zloupotrebljava za ove potrebe, Futuru u svom stilu maliciozno označava kao firmu „čiji se kapital dovodi u vezu sa Stankom Subotićem Canetom, koji je na poternici MUP Srbije“, kao da je Subotić negde ikada skrivao da je vlasnik, ili jedan od vlasnika Future.[2]

NUNS, na čijem je čelu tada Nadežda Gaće pak brine po identičnom obrascu po kojem će Vukašin Obradović to činiti 2014. godine u kampanji o cenzuri, i izjednačava dve vrste slobode – slobodu javnog informisanja i slobodnu distribuciju javnih glasila, koje čine „nedeljivi i nesporni javni interes“ (asocijacija na „devedesete“ nedostaje jer je Boris Tadić politički prijatelj), pa ako je ugrožena jedna, mora biti da je ugrožena i druga – baš kao i sa cenzurom i autocenzurom, mada ostaje nejasno na koji je način distribucija javnih glasila slobodna ako makar jedna od ugovornih strana iz obligacionog prava za to potražuje novac? Preduzeće Futura plus tako se od svake partije, pa i od Ministarstva kulture, optužuje da krši zakon i da diskriminiše tržište javnih glasila, dok svaka od njih prećutkuje da se sve vreme ipak poštuje zakonski minimum. Baš kao što su mediji nakon obustave vanrednog stanja 25. aprila 2003. godine na sva zvona brujali da su tokom njegovog trajanja bila prekršena osnovna ljudska prava – pravo na zastupnika – iako su svi uhapšeni tokom akcije „Sablja“ zbog opravdane opasnosti od uticanja na klijente imali zastupnike po službenoj dužnosti; optužbe za namerno upropaštavanje jednog privatnog preduzeća još jednom su uspešno zamenjene ultrasinhronizovanom i histeričnom kuknjavom o medijskim slobodama.

Kako kampanja odmiče, tako primat preuzimaju tabloid Blic, kompanija Ringier Axel Springer i medijsko udruženje Asocijacija medija; svi oni od juna pa do septembra 2009. godine vode koordinisanu hajku protiv Future plus, paralelno s tim i protiv njenog vlasnika lično, a za svakog od ta tri entiteta zajedničko je samo jedno ime – Veselin Simonović. Iste godine, 12. februara, norveškim parama osnovano je telo koje će ocrtavati pravo stanje stvari u srpskim medijima i njihovim tobože nekooperativnim i antagonim udruženjima – Savet za štampu, u čijim će se redovima nalaziti i lica osumnjičena za kriminalne radnje. Jedan od osnivača ovog opskurnog tela kao svojevrsnog slivnika srpske „medijske mafije“ (izraz Mila Đukanovića) jeste upravo i udruženje Asocijacija medija, čiji je predsednik Upravnog odbora u to vreme Veselin Simonović, a predstavnik u telu Tihomir Trišić, lice takođe blisko korumpiranim policajcima Rodoljubu Miloviću i Bogdanu Pušiću, koji usporavaju istrage o 24 sporne privatizacije. Ovo udruženje, tj. njegove članice firme Novosti, Ringier Srbija, Color press, Politika novine i magazini, Press publishing group, Adria Media, Dnevnik i Ekonomist – 13. septembra su objavile da od 15. septembra prestaju da isporučuju sva svoja izdanja trgovinskom lancu Futura plus zbog dugova koje to preduzeće nije u stanju da izmiri.[3]

Odjednom, svi oni koji su se do samo nekoliko meseci ranije bunili i dizali halabuku što distributer smanjuje ponudu Večernjih novosti na zakonski minimum, te proglašavali diskriminaciju tržišta, sada po dogovoru jednoglasno povlače kompletnu svoju ponudu distributeru; pitanja o pravima Future plus njednog momenta nisu bila postavljena, niti je bila važna činjenica da je to jedino preduzeće kojem je to ikada urađeno, i to na ovako ogoljeno orkestriran način. Mediji kao mafija, kao oblik mafijaški organizovanog delovanja u gašenju firme Futura plus, čiji će stečaj uslediti za mesec dana, pokazali su se u pravom smislu kao najobičniji instrumenti, kao produžena ruka tajkuna korumpirane države, dok god joj ona neometano pribavlja finansijska sredstva za projekte za koje ti mediji najčešće uopšte nisu ni stručni, niti imaju ikakvih dodirnih tačaka s materijom.[4]

Isti Tihomir Trišić, koji je 2009. godine u timu sa Simonovićem radio na urušavanju Future plus, povezan je s firmama Vojvodina info, Info lokal media grupom i Adria Media grupom, do marta iste godine direktor je Građanskog lista, a do jula 2014. godine glavni urednik nedeljnika Akter, koji je ujedno u vlasništvu njegove distributivne kompanije, što je pak direktan primer diskriminacije tržišta (baš kao što je to i odnos SBB-a prema TV N1). Ubrzo nakon što je Stanku Subotiću omogućeno da plati jemstvo, dođe u Srbiju i brani se sa slobode, Trišić krajem avgusta 2013. godine kontaktira s njegovim zastupnicima, predstavlja se kao izaslanik Vojno bezbednosne agencije (VBA) zadužen da isprati proces fuzionisanja dva nekadašnja trgovinska lanca – Štampe i Future plus – koje je u međuvremenu kupila firma Centro štampa holding Darka Bajčetića, i da se postara da se, misleći na Subotića, bivši vlasnici u ovaj projekat, za koji je rekao da je „od najvećeg državnog značaja“, ne umešaju sa svojim eventualnim sudskim potraživanjima. Na pitanje u čemu je državni interes u jednom privatnom projektu i gde su akcije države u toj firmi, Trišić je odbio da pojasni o čemu se radi, rekavši za sebe da je suvlasnik Future, dok je predlog Subotićevih advokata da se svi zajedno sastanu s Bajčetićem radi eventualnog dogovora o vansudskom poravnanju odmah kategorički odbio. Zbog toga je zaključeno da je Trišićev kontakt značio svojevrsnu poruku upozorenja Subotiću da sada, kada napokon može neometano da se kreće po Srbiji, ne učini ništa što bi poremetilo poslednju fazu projekta otuđenja njegove privatne imovine za račun drugog privatnog lica.[5]

Predsednik kompanije Centro štampa holding, koja je 20. novembra 2011. godine potpisala ugovor o primopredaji Future plus sa firmom Telekom, koja je bila preuzela staranje nad firmom u kojoj je od oko prvobitnih 3.500 radnika u trenutku kupovine ostalo oko 2.300 zaposlenih i 880 kioskâ – demantovao je da ima bilo kakve veze s ovim Trišićevim nastupom.[6] Tihomir Trišić uhapšen je 11. jula 2014. godine – tek nakon smene Rodoljuba Milovića koji ga je štitio – pod sumnjom da je malverzacijama, zajedno s Draganom Đurićem i Milanom Divljakom, prilikom prodaje đubriva oštetio pančevačku Azotaru za 7,5 miliona evra; dakle, u istom predmetu u sklopu kojeg je dve godine ranije uhapšen i koordinator otuđenja Future plus Zvonimir Nikezić, vlasnik konsultantske firme Ces Mekon, koja je prva na listi domaćih kuća s najvećim provizijama ostvarenim od 2002. do 2009. godine u iznosu od 515,2 miliona dinara, koje joj je isplaćivala Agencija za privatizaciju. Nijedno novinarsko udruženje, kao ni kontroverzno telo Savet za štampu čiji je Trišić u to vreme bio član, nije izdalo nikakvo saopštenje, niti je dalo svoj stav u vezi s njegovim kriminalnim aktivnostima. Najveću godišnju dobit po ovoj stavki Ces Mekon je ostvario tokom 2003. godine, kada je Mirko Cvetković, premijer Srbije u vreme guranja Future u stečaj, bio istovremeno izvršni direktor te konsultantske kuće i direktor Agencije za privatizaciju – dakle, u školskom primeru sukoba interesa, zbog kojeg nikada nije odgovarao.[7] Tihomir Trišić prilikom kontakta sa Subotićevim advokatima rekao je da je iza čitavog procesa otuđenja Future plus stajao Miodrag Rakić, koordinator bezbednosnih službi, šef kabineta i najbliži saradnik bivšeg predsednika Srbije Borisa Tadića.

     Sledeće > 
  < Prethodno
<< Nazad na sadržaj

 
  1. „’Futura’ neće da prodaje ’Novosti’!“, Večernje novosti, 5. jun 2008.
  2. „’Futura’ grubo krši zakone!“, Večernje novosti, 6. jun 2008.
  3. „Bez ’Blica’ od sutra na kioscima ’Future’“, Blic, 14. septembar 2009.
  4. Na konferenciji za novinare održanoj 17. septembra, direktor Future plus Nebojša Jestrović je između ostalog rekao da će poverioci biti namireni, ali da moraju da budu strpljivi: „Ni potraživanja od naših kupaca nisu mala, ali shvatamo da imaju problema i strpljivo čekamo na isplatu. Jer, svojim kupcima fakturišemo robu petnaestodnevno, dok novinske kuće ispostavljaju fakture na sedam dana. Uostalom, naš račun jeste blokiran, ali zar to nije slučaj i sa oko 63.000 firmi u Srbiji, a štampani mediji bi trebalo da saopšte i podatke o svojim ’crnim’ tiražima ili niskoj ceni novina.“ Zoja Rapajić, jedna od zaposlenih u kompaniji, izjavila je da radnici već tri meseca nisu primili platu i da zbog toga, ali i budućnosti firme, apeluje na medije da prekinu sa negativnim napisima o Futuri plus. „Nećemo štrajkovati, ali je činjenica da je neko ’namerio’ da spolja uništi firmu“, rekla je ona („Jestrović: Poverioci će biti namireni“, Danas, 18. septembar 2009).
  5. „Pozivam Tadića na detektor laži“, E-novine, 17. septembar 2013. (http://www.e-novine.com/srbija/srbija-tema/90839-Pozivam-Tadia-detektor-lai.html; pristupljeno 12. avgusta 2015).
  6. Kako je Telekom, koji tada potpuno kontroliše Demokratska stranka, sukcesivnim povećavanjem cene za kupovinu Future plus ucenjivao Centro štampu holding, Bajčetić novembra 2013. godine detaljno objašnjava u intervjuu za nedeljnik Pečat: „Cena od 19,5 milona evra za sistem Futura plus nije bila i konačna. Da bismo opravdali ovako visoku investiciju postižemo dogovor o generalnoj distribuciji elektronskih dopuna da bismo obezbedili poslovni ambijent koji pruža bilo kakvu sigurnost i stabilnost. Onda dolazi novi zahtev da investiramo dodatnih 7,4 miliona evra za kupovinu četiri najveće distributivne mreže (Paralela, E Teleserv, Konsing, Lanus) što povećava iznos investicije u Futuru plus na 27,1 milion evra, uključujući i deo koji će se isplatiti izdavačima po izlasku Future plus iz stečaja. Ni to nije sve. Zamislite sad ovo, ugovor o primopredaji Future plus je bio potpisan 20. decembra 2011, do tog momenta Telekom je bio u obavezi da se brine o Futuri, a od trenutka potpisivanja to je bila naša obaveza. Jednim nekorektnim gestom tadašnjeg rukovodstva, nama je ispostavljena faktura za novembar i decembar u iznosu od gotovo 560.000 evra iako tada Futura nije bila pod našom ingerencijom sve do kraja decembra 2011. godine. Time dolazimo do totala od 27,7 miliona evra za oko 50 odsto udela u Futuri plus, što je apsurdno, zar ne?“ („Kako smo kupili ’Futuru plus’?“, Pečat, 1. novembar 2013).
  7. „Ljubavno-konsultantske kombinacije“, E-novine, 18. mart 2015. (http://www.e-novine.com/srbija/srbija-tema/117908-Ljubavno-konsultantske-kombinacije.html; pristupljeno 12. avgusta 2015).
 
Ištvan Kaić © All Rights Reserved.
Vrh strane